Samo odsjaj Adele sa 21.

Četiri godine trebalo je Adele da skuje nasljednika megapopularnog albuma “21” i upravo toliko da počne ponavljati uspješnu formulu s plačozovnim harmonijskim rješenjima.

Prvi singl s albuma “25”, nazvan “Hello” je, što se tematike tiče, vrlo slična pjesmi “Someone Like You”, najvećem hitu s albuma prethodnika. Dakle, imamo problem s telefonskim javljanjem svojim bivšima i udavljivanjem istih, a u ostatku albuma, s ‘grande’ klavirskim baladama, te nešto angloameričkih, frankofonskih i elektroničkih začina, ukomponiranih u apotekarski čisti pop koji ne poznaje riječ rizik.No, nije sve tako crno. Adele najljepše zvuči na najmanje tipičnoj pjesmi, predivnoj “Million Years Ago”, pomalo brelovskoj šansoni, izvedenoj uz gitaru i malo gudača, koja svojim originalnim šarmom jasno pokazuje da je stajanje u mjestu smrt za umjetnika. Vjerojatno ova pjesma neće biti hit, no za razliku od većine albuma, ima ‘ono nešto’ zbog čega je želimo čuti opet, i zbog čega ću vjerojatno otići na Adelin koncert da to čujem uživo, naročito ako se ukaže u krugu od 500 km od mog toplog doma. Adele je poduzela rizik s dubstepovskim zvukovljem u “I Miss You” i tu je promašila (što joj nije teško oprostiti), dok je “Send My Love” tri i pol minute čistog uništavanja blagodati tišine. “Water Under The Bridge” i “River Lea” se smještaju u područje crnačkog gospela, te svojim prirodnom progresijom dozivaju najbolje karakteristike “21“.

Bezobrazne doskočice na stranu, Adelin novi set pjesama uglavnom ne dosiže srčanost i emotivnu izravnost “21“, već se osjeća da se svi uključeni pažljivo trude da gromoviti refreni i uznosite strofe udare u isto mjesto. A to je uvijek dvosjekli mač, jer prijeti izvođaču da zvuči potrošeno i ofucano. I džabe Adeli svi producenti, vojska suradnika i fanova kad ona više nije ista osoba i isti autor koji je načinio “21“, nego se poput neke stare nalarfane dame, jako trudi očuvati fasadu iz najboljih dana (a Adele još nije navršila ni 30, što je najgore).

Umjesto da se igra, razvija i ambiciozno kreira muziku, Adele je vrlo brzo postala potrošena ziheraška srednjostrujašica koja je napravila album koji zvuči kao neki bezlični i bezvezni, lijevom nogom napisani album Eltona Johna, album koji će pobrstiti milijune nečijih novčanika (kao što je to prvi singl “Hello” već i napravio), koji će izazvati panegirike fanova, a oni će pak vrištati kako je ovo ‘pregenijalno’, ‘preodlično’ i ‘prefenomenalno’, no usamljeni, nadrkani kritičar u prljavom sobičku će napisati da je, uz par izuzetaka, ovo samo odsjaj jednog kreativnog proplamsaja koji je svoj vrh dosegao prije 4-5 godina, privredno-trgovački proizvod koji je osuđen na vrhove top-lista i da je mnogo drugih, umjetnički sugestivnijih albuma izdanih Ljeta gospodnjega 2015. zaslužilo ovakvu slavu.