Samo formalan presjek hitova

Moj osobni susret s glazbom The Chemical Brothersa dogodio se pjesmom “Where Do I Begin?”. Iako mi ni “Setting Sun” (posebno njegov košmarni videospot), notorni “Block Rockin’ Beats” još manje, tada nisu prošle nezapaženo pored ušiju (a i na ovoj kompilaciji uvjerljivo vode bitku s novijim ostvarenjima dueta), “Where Do I Begin?” ostaje vječna, prekrasna uspomena na ljeto ’97., uz popratnu seriju zvukovnih rasturačina (posebno “The Private Psychedelic Reel” i “It Doesn’t Matter”).

Sjetan glas Beth Orton, glazbena podloga koja nas postepeno i nemilosrdno uvlači u svoj vir, jednostavan tekst pjesme u kojem je sažeta sva depresija nedjeljnog dana… Nažalost, ova pjesma nije službeno objelodanjena kao singl (doživjela je tek omanje promo-izdanje) – iako bi se “Dig Your Own Hole” sam po sebi mogao protumačiti kao jedan sretan splet okolnosti zbog kojih u cjelini funkcionira kao neprikosnoveni ‘the best of’.

Bio je opravdana senzacija kojoj se ni danas ne prestajem diviti. Doduše, The Chemical Brothers nikad nisu skrivali svoju sklonost ‘ispiranju mozga’ kao ni preuzimanju riffova iz tuđih pjesama (konkretniji primjeri ovdje jesu upravo dorađeni bas iz kultnog hita “Coup”, avangardnog funk kolektiva 23 Skidoo, za “Block Rockin’ Beats” ili pak “Tomorrow Never Knows” The Beatlesa, koji je iskusio seriju elektrošokova u “Setting Sun“) – no famozni “Crni album” ostaje nenadmašno remek-djelo koncipirano s pravom mjerom; pop-strukture i krajnja elektro-brutalnost razrađene na ovom albumu, poslužile su im za dalje kao stilska nit vodilja.

No koliko su god bili voljni istraživanja, The Chemical Brothers su jednako tako bili i ostali spremni propadati u ‘svoju vlastitu rupu’, očarani igrarenjem skupim tehno-igračkama – no kako su redali studijske albume, svoju prvotnu domišljatost poprilično brzo sveli su na razinu sezonskog praska s ispraznim rezultatima uz tek poneki tračak nade (kakav je primjerice “The Golden Path“).

Kroz veći dio svojeg novijeg opusa Tom Rowlands i Ed Simmons nastavljaju vidljivo trpjeti od bezidejnih repeticija svedenih na puko trošenje fraza – bilo onih elektronski modificiranih ili onih govornih iz naslova pojedinih pjesama (uz “Hey Boy Hey Girl“, tu su do zla boga dosadne “Believe“, “Saturate“, “Midnight Madness” ili “Star Guitar“) a neke druge dodatno upropaštavaju i lošim rimama, na silu popunjavajući svoj rupičasti elektro-profil (posebno “Do It Again” dok “Keep My Composure” zvuči kao nemaštovita prerada famoznog hita za blockbuster “Mission Impossible”).

Iako preko cijelog ovitka ove kompilacije ‘vrište’ usitnjene monokromatske reprodukcije dosadašnjih singl-ploča, “Brotherhood“, koliko se god izdavač trudio laskati kako je riječ o ‘definitivnoj’ kolekciji single-izdanja, njezin popis demantira takvu tvrdnju.

Stilski raspon nasumce poredanih, istaknutijih klupskih uspješnica dueta dostojno je predstavljen ravnomjernim odabirom iz svih studijskih faza, no cijeli proizvod još uvijek djeluje tek poput formalnog presjeka – duo je već doživio jednu varijantu ovoga što nam danas nudi; ako zbog ničeg drugog, ranija kompilacijska ploča “The Singles 93-03” simbolički je pokrila njihovih prvih 10 godina karijere.

Obje kompilacije u svojim segmentima ponavljaju gradivo bez nekih prevelikih uzbuđenja – no prostora na “Brotherhood” je sigurno bilo za jednako respektabilne trenutke poput “Life Is Sweet”, “Loops of Fury” a posebno “Elektrobank”, jednako zaslužne za današnji uspon dueta. S druge strane, da su ovo kojim slučajem bili remiksevi, efekt bi sigurno polučio puno zanimljiviji rezultat.

Do danas, The Chemical Brothers iskusili su čitav niz stilski raznolikih remikseva bilo iz vlastite produkcije (primjerice “Terror Drums” verzija hita “Leave Home”) ili od strane drugih eminentnih predstavnika elektronske scene; Daft Punk, Underworld, The Sabres of Paradise, Sasha, Pete Heller, Dave Clarke, Gentlemen Thief…

Za one koji se nisu naslušali ovdje zastupljenog materijala, “Brotherhood” će zasigurno biti više nego solidan uvid u opus The Chemical Brothers. Međutim za neke druge, ovo je samo jedno prolazno šarenilo koje uz izvorne studijske albume i nema prevelike šanse.