Sada je samo na njima red…

Jerko Marić nekada je davno sa svojom sestrom Anđom prašio u pop-rock sastavu Flare, a nakon njegovog raspada krenuo je s novim projektom Adastra u kojem se sve mijenja osim njega samog.

Postoji nekoliko važnih pozitivnih faktora koji idu u prilog Adastri, ali i niz negativnih koji ih možda i dijele od najvećih zvijezda u nas. Pozitivne su svakako Jerkova angažiranost u akcijama protiv nasilja, moderan i kvalitetan rock zvuk, te komercijalno-melodičan prizvuk pjesama, dok su negativne prečeste promjene članova benda, pa ispada da tko preživi nekoliko mjeseci je na konju (Adastra mijenja članove kao i Oasis iz ‘najvećih dana ljubavi’ braće Gallagher).Sam album je i dobio ime po pjesmi “Surovi grade” koja je napisana u spomen na tragičnu smrt Luke Ritza. Da imamo više rock bendova (ali i ostalih glazbenika) koji se na takav mračan i direktan način obračunavaju sa socijalno-političkim problemima koji nas okružuju, možda bi političari lakše shvaćali da nije problem u konstantnom mijenjanju zakona, već u njihovim primjenama, odnosno, da se trebaju više pozabaviti s potkupljivošću policajaca i sudaca koji oslobađaju ‘velike igrače’, a male ‘pikzibnere’ udaraju po džepu.Velika tragedija u vidu maloljetničkog nasilja inspirirala je Adastru za jedan veliki album koji tek u nekim trenucima popušta, ponajviše u bedastoj bonus pjesmi “Sladoled” koja zvuči kao neki demo snimak iz Prvog pljeska ili nekog srodnog današnjeg reality showa.

Ono što album “Surovi grade” čini posebnim nevjerojatan je zvuk koji se može usporediti s najvećim svjetskim rock bendovima zbog svoje čistoće u kojoj nije izgubljen prirodan zvuk energičnih gitara, što se zna dogoditi kada se alternativniji album pokuša približiti komercijalnijem dijelu publike.

Okvirno, Adastra balansira između moćnog i klasičnog rock zvuka koji se kreće prema američkom pojmu alternativea uz malu pomoć elektronike, te se pri tome ističu tekstovi u prvi plan. Drugim riječima, Adastra je neki hibridni spoj Musea, Nickelbacka i Siddharte… I to u njihovim svijetlim trenucima…

Budimo iskreni, angažirana naslovna pjesma ujedno je i najbolja skladba na albumu, a odmah do nje stoji balada “Sjećanja” kojoj je gotovo sigurno zajamčen uspjeh kod publike sklone bendu, a možda i drugim ‘slučajnim prolaznicima’ koji putem radija ili televizije ulove njene sanjive tonove.

Imam osjećaj da je dosad Adastra imala dosta vjetra u leđa, ali s novim albumom “Surovi grade” potvrđuju da vjera u njih nije bila uzaludna. Možda Jerko ima problema s komunikacijom unutar benda što možda Adastru ne čini kompaktnim bendom, ali ono što izlazi iz studija za svaku je pohvalu.

Prije samog preslušavanja bio sam podosta skeptičan u svezi ovog albuma, ali “Surovi grade” me ugodno iznenadio, prvenstveno zvukom i dobrim pjesmama, pa se nadam da će u skorašnje vrijeme bend više-manje finalizirati svoju postavu i energično dočekati vruću ljetnu sezonu. Sada je samo na njima red…