Sad su veliki i nedodirljivi, s razlogom!

Dvojac iz Akrona još je početkom ’00-ih prvim i drugim albumom skrenuo pažnju na sebe, ali to nije ništa u usporedbi s onom koja se događa oko njih posljednjih par godina.

Većom uzlaznom putanjom krenuli su suradnjom s Danger Mouseom, da bi posljednjim albumom “El Camino” probili sve granice i postali jedna od najvećih rock atrakcija današnjice.

Ono što su napravili posljednjim albumom teško da se može ponoviti, jer njime su vratili vjeru da rock može biti i dalje vrlo plesan i zabavan, a pri tome da ne izgubi ono iz garažnog dijela karijere. Napredak u zvuku kroz karijeru se vrlo dobro osjeća, a najviše se to iskazalo u hitčini “Lonely Boy” za kojom su ‘poludjeli’ mnogi koji dotad uopće nisu niti znali tko su The Black Keys.Danas su dečki ‘vruć kesten’ s kojim bi svi voljeli surađivati, pa su tako vrlo zaposleni po tom planu, a naravno da su tu bile i mnogobrojne turneje, te su vjerojatno to glavni razlozi zbog čega smo novi album čekali ‘rekordnih’ dvije i pol godine. Dobro je da u cijeloj priči nije došlo do zasićenja jer novim albumom bend je napravio novi iskorak u svojoj karijeri.Ponavljati uspješnu formulu prošlog albuma bio bi pravi debakl (najbolji primjer Kings of Leon gdje je “Come Around Sundown” ispao tek blijeda kopija “Only by the Night”), pa su dečki po tko zna koji put ‘promijenili ploču’ i krenuli u novom smjeru. To ih je ponovno usmjerilo u nešto laganije (u odnosu na “El Camino“) blueserske teme s jakom soul notom kojima su nadodali dašak synthova i sličnih elektronskih dodataka. Ne morate se bojati, nisu pretjerali u tome, već su vrlo precizno posložili sve dodatke da bi pjesme došle do što većeg izražaja.

Najavni singl albuma je pjesma “Fever” i ona najbolje opisuje ono što se događa na albumu. Izražena bas dionica daje ritam, pjesma ima djelomičnu plesnost prošlog albuma, ali sve je nešto sporije i hipnotičnije, baš kao i većina novog materijala.

Osim “Fever”, na albumu svaka pojedina pjesma ima snage postati singl, a tu cjelovitost albuma ponovno su postigli vrlo preciznim doziranjem onog kako žele danas zvučati. Ukratko, uzeli su ono najbolje iz psihodeličnog rocka, bluesa i već spomenutog soula i postigli vrlo dojmljiv spoj koji bi bio vrlo aktualan u ’70-ima, ali ono što je najbitnije, ovaj zvuk je vrlo aktualan i danas.

“Turn Blue” sigurno nije “El Camino“ jer na prošlom albuma su pjesme legle gotovo na prvu i album je klizio kao po loju, ali to je upravo i prava prednost novog albuma jer se svakim novim slušanjem iznova otkriva, a generalno mid-tempo pjesme daju priliku bendu da se uvelike razmašu na live nastupima.

Od 11 skladbi na albumu, zanimljivo je da se bend zna vraćati i na svoje početke što se može osjetiti u momentima kao što je uvod u skladbu “It’s Up to You Now” nakon čega kreću teškovaljajuće solaže koje nalikuju na vremena kad su prog-rockeri postajali sve popularniji. Odmah do spomenute “It’s Up to You Now”, stavljena je balada “Waiting on Words” gdje se pokazuje kakvim falsettom je sposoban Dan pjevati. U dobrom dijelu albuma, njegove vokalne interpretacije su stvarno impresivne.

Pjesma koja se u potpunosti razlikuje od svega ostalog na albumu je posljednja “Gotta Get Away” u kojoj zvuče kao da su bili na podužem proputovanju automobilom kroz Ameriku i samo slušali Lynyrd Skynyrd. Naravno, pjesma zvuči mnogo bolje od radova Kid Rocka, iako ima jedan vrlo blesavi refren “I went from San Berdoo to Kalamazoo, just to get away from you“. Je li to naznaka kako će zvučati na sljedećem albumu?!

Ukratko, tko je očekivao novi “El Camino” mogao bi se djelomično razočarati s novim albumom, ali ljudi koji prate The Black Keys od najranijih dana znaju da se bend ne želi ponavljati, odnosno reprizirati prošli album. Nisu to napravili već šest puta, pa zašto bi svojoj karakter promijenili na osmom albumu u karijeri, posebno sad kad su veliki i nedodirljivi.

“Turn Blue” je pravi album s kojim su zacementirali svoj status jednih od najboljih rockera ovog našeg vremena.