Sad je već polako dosta

Spiderman se, osim skakanja od nebodera do nebodera, znao i zaljubiti pokoji put. Gwen Stacy mu je prva ljubav i bila je plavušica koja mu je poginula na rukama. Green Goblin zaslužan je za njezinu smrt, ali ustvari je preminula padajući sa zgrade kada ju je Spiderman pokušao spasiti, ali zbog naglog zaustavljanja pukla joj je kičma i vrat (ili tako nešto). U svakom slučaju – Spidermane, Spidermane, drugi put ćeš paziti.

Ali, idemo sada o onome zbog čega smo tu. Nemam pojma zašto, ali ovi mladi Ameri nazvali su svoj bend baš po tom liku. I još jednom, ne znam zašto, ali i ovi moderni metal-coreaši imaju taj pridjev ‘kršćanski’. Vidim da je zadnje vrijeme jako čest slučaj da bendovi s religioznim porukama pokušavaju biti žešći od ‘dobrih starih’ sotonista.

Poslušavši njihov prvijenac “The Life I Know” mogu reći ‘Ma oni nemaju sreće.’ Zašto? Zato jer su se sjetili odsvirati pjesme već sto puta odsvirane od srodnih bendova, ali na način da im ni doza kreativnosti i povremene originalnosti (a imaju je, sigurno) neće biti dovoljna da isplivaju iz te prekobrojne mase nježnih urlatora.

Nekoliko dobrih stvari: nisu se odlučili da apsolutno svaka pjesma ima pjevni široki refren, već se to dogodilo na samo nekoliko stvari, ili se pojavilo na neočekivanom dijelu pjesme (“Gone Fishing. See You in a Year“). Dalje, super gitare i odlične dionice (“Playing God Is Playing for Keeps“) već su uobičajena presuda ovakvim bendovima, ali tu već polako prelazimo i na drugu stranu.

Loše stvari: upravo te iste gitare osuđene su na činjenicu da će apsolutno svaka kitica i isprekidani headbangerski dio zvučati identično (ne isto, već identično!). A hrabri math-core prljavi riffovi su samo zanimljivi, ali nikako i dobri.

Vokal se odlično dere, ali time zadnje vrijeme svi bendovi počinju gubiti individualnost i posebnost, jer naprezajući grlo i urlajući o Bogu i ljubavi glas svakog mladog američkog pjevača završava istom bojom. Povremeno pjevanje na refrenima je brutalno lošije od deranja i nekada sam bio sretan što se malčice gubi u miksu cijelog benda.

Recimo da su dugačka, spora i gnjevna “Sleeping in the Train Yard“, te “If We Live Right, We Can’t Die Wrong” definitivno najbolji dijelovi albuma. Naravno da su slične kao i ostatak albuma, i na njima se nekada može prozboriti ‘booooooring’, ali jednostavno su bolje i jedine koje ću nekada možda ponovo poslušati.

Gwen Stacy uspjeli su svojim disonantnim riffovima i povremenom rockerskom prljavošću pobjeći od osude da su kopije Devil Wears Prada, Underoath ili Haste The Day, ali čini se da je za ovakve bendove prekasno da debut albumima pokušaju unesti nešto novo u ovaj žanr.

Malo ih se previše pojavilo zadnje vrijeme pa ima puno boljih (ili samo onih koji su se pojavili na vrijeme). Nisu bez aduta, ali sigurno će se pojaviti i pokoji metalac koji će reći: ‘Daj mi pusti onu drugu Gwen. Gwen Stefani’.