Sa synthovima prema pop vodama

Svaki album – nova zanimljiva i različita priča. Još od najavnog albuma “Fever To Tell”, newyorški trio Yeah Yeah Yeahs su pokazali da su bend o kojem će se još dugo pisati, a potvrdili su to i odličnim nastavkom u vidu “Show Your Bones“. Danas je 2009. i prošlo je skoro 10 godina od njihovog postanka. Jesu li još uvijek svježi? Naravno!

U ta tri albuma, Yeah Yeah Yeahs su pokazali tri različita lica koja ipak nisu toliko nespojiva, već se međusobno nadograđuju. Nakon garažnog i energijski nabijenog prvijenca, stigao je nešto mirniji i hipnotičniji sljedbenik, da bi danas sve podigli na mnogo višu razinu s velikim utjecajem elektronskog zvuka koji je u modi proteklih nekoliko godina.

Karen O, Nick Zinner i Brian Chase su vrlo cijenjeni među kolegama glazbenicima, pa ne čude i njihova česta gostovanja kod drugih, ali na svu sreću, najbolje stvari puštaju za sebe što dokazuje “It’s Blitz!“.

Na žalost, sam rad na albumu nije prošao bez problema, posebno njegov finiš, budući da je vrlo rano iscurio na net, skoro cijela dva mjeseca prije originalnog release datea, zbog čega se promijenila cijela koncepcija promocije te je izlazak albuma pomaknut nekoliko tjedana unaprijed.

Kao što sam i ranije rekao, “It’s Blitz!” je definitivno korak naprijed u razvoju benda jer su svoj dosadašnji sirov i surov zvuk obogatili sitnim elektronskim minijaturama zbog kojih su pjesme dobile na širini i, rekao bih, dodatnoj hitoidnosti.

I dalje u prvi plan dolazi vokalna interpretacija Karen O, ali Nickove i Brianove dionice nisu ništa manje upečatljive, samo što su više ukomponirane u melodije, za što su bili zaduženi producenti Dave Sitek i Nick Launay.

Album otvara skladba kakva je i trebala da izdigne cijelo izdanje na višu komercijalnu razinu. Pjesma “Zero” je vjerojatno najhitoidnija stvar koju će ikad izdati, ali pritom nisu izgubili na vlastitoj prepoznatljivosti. Niz synthova koji su ubačeni u pjesmu tu su samo da daju dodatnu dimaniku pjesme, budući da bi ona i u demo verziji bilo gotovo podjednako uspješna i rasplesana.

Nakon nje nema više toliko hitoidnih skladbi što bendu tipa Yeah Yeah Yeahs uopće nije bitno, budući da ih i inače nikad ne zanima da ih se neprestano vrti po MTV-u. “Heads Will Roll” zvuči kao rani disco, “Soft Shock” je prva mirnija pjesma na albumu, u pjesmi “Skeletons” je idealno posložena elektronika u predivni zvučni zid, dok s “Dull Life“, koji je karakteristični nervozni killer, dokazuju zašto su toliko cijenjeni u indie rock svijetu.

Drugi dio albuma otvara “Shame And Fortune” u kojoj su gitare i gromoglasan bubanj bačeni u prvi plan, a potom slijede predivna klavirska balada “Runaway” u kojoj uopće nema elektroničkih dodataka, “Dragon Queen” koja zbog gostovanja članova TV on the Radio zvuči kao neka Talking Heads pjesma iz novog milenija, “Hysteric” je čista pop pjesma kakve rade The Cardigans, dok je završna “Little Shadow” pravo melankolično finale.

Koristeći mnoštvo synthova i sličnih elektroničkih trikova, Yeah Yeah Yeahs su pobjegli od ponavljanja vlastitih shema i ponudili sasvim novu sliku benda koja se temelji na ranijim garažnim svirkama.

Logičan slijed u rastu benda je vidljiv, svatko to mora proći, a oni su to napravili s takvom lakoćom da je teško povjerovati da su još prije svega nekoliko godina derali iz sve snage.

Njihovih poklonika, svakim albumom je sve više, a kako i ne bi bilo kada izdaju takve albumčine o kojima se još dugo priča nakon njihovog objavljivanja.

Gotovo siguran sam da meni oni neće ući u najužu konkurenciju za naj-album ove godine, jer je tek početak godine i vjerujem da će biti još brdo odličnih izdanja u 2009., ali me ne bi začudilo kada bi ih mnogi sentimentalnije vezani uz njih proglasili najboljima. Zašto? Pa zato što su unikatni, odlični i uvijek na vrhunskoj razini.