S previše sadržaja i premalo forme

Peti studijski album “Terra” najpoznatije Portugalke Marize pokazuje utjecaje soula, jazza i bluesa na njenu vječnu strast – fado, što u ovoj dosad neprovjerenoj kombinaciji djeluje kao hodanje na napuklim štulama – čisto neuravnoteženo i monotono balansiranje, unatoč kolaboracijama s vrhunskim glazbenim imenima.

Iako autoritativno počinje s “Já Me Deixou“, s odlučnim i autoritativnim aliteracijama, čini se kako “Terra” ipak pretjerano naginje dosadnim baladama najavljenim, doduše, najboljom od njih – “Minh’Alma”, kao iskušanim i plodnim fado tlom.

Mariza i ovoga puta koristi fado upravo kao svoje najjače oružje kojem se neprestano vraća i fado je njeno opravdano sredstvo jer se ne radi isključivo o patetičnim žalopojkama nad sobom, već o tužaljkama najčešće o Portugalu a posebice Lisabonu, koji se kao vječni motiv spleo gotovo u svaku pjesmu.

Zanimljiv je svakako utjecaj flamenca u “Rosa Branca“, opjevanoj portugalskoj poeziji zaraznog refrena temeljenog na repeticijama i zaokruženosti čembala, te portugalskom gitarom.

Izlet u nepoznato jamačno je “Beijo de Saudade” – atipično za sve što je dosad ova pjevačica predstavila. Radi se o duetu s Titom Parisom – portugalskim Louisem Armostrongom koji, unatoč činjenici da se radi o sasvim drugom jeziku, pjesmi svojim hrapavim glasom i melodioznošću Marize daje kubanski karakter zbog kombinacije akustične gitare i usne harmonike. Strastvena anticipacija tanga. Predivna je to personifikacija nostalgije prema ‘mojoj zemlji’, kontrastirana dvama suprotnim polovima: muškarac-žena.

Koketiranje s jazzom najtransparentnije je u “Fronteiri“, kratkoj a opet monotonoj pjesmici u kojoj autorica nabraja svoja iskustva s putovanja i suočavanja s granicom pa tako uz jazz uključuje očito posebno joj drag portugalski folklor.

Sigurnost i briljantnost pokazuje u “Alma de Vento“, dakako, fado pjesmi u kojoj, ne treba posebno naglašavati, pokazuje kako je njena glazba jednako nemirna kao i njen divlji duh smješten u hladnome svijetu daleko od Lisabona.

Nakon izleta u jazz vode, “As Guitarras” je uspio pohod u blues u kojem, paradoksalno, kao odi gitarama, najmanje ima gitara, pa se tako limeni dio instrumentarija isprepliće s klavirom. Neobično je kako Mariza ovdje uspijeva spojiti klasične američke jazz momente s portugalskim temperamentom, no ipak moram primijetiti kako bi, unatoč zavidnom vokalu, ova pjesma bila savršena u instrumentalnoj verziji, vrlo prikladna za ljetna ispijanja koktela na privatnoj plaži.

Naposljetku, čini se kako nakon brojnih varijacija na temu, ponavljanja koje dovode do monotonije, Mariza odlučuje zaokružiti “Terru” pjesmom “Morada Aberta“, koja se čini kao produžetak “As Guitarras”, ali u jednom malo morbidnijem modusu salonske euro-balade karakteristične za prvu polovicu prošloga stoljeća.

“Terra” je definitivno korak dalje u izričaju ove relativno mlade fado-pjevačice po pitanju eksperimentiranja s atipičnim (govorimo o njenom izričaju) stilovima i vrstama kao što su sam jazz i soul.

No, honorirajući takve fuzije, ipak moramo imati na umu da se možda glazbeno iskustvo i znanje naprosto ne bi trebalo – isprika na tradicionalističkom pristupu – miješati, barem ne na ovaj način. On nikako nije promašaj, jer se ipak radi o jednoj koherentnoj cjelini s jasnom vizijom, no ta bi se želja za introspekcijom i inovativnosti ipak trebala manifestirati na jedan sasvim drugi način i inovaciju unutar samog i, ponavljam, provjerenog izričaja – fada.

Jednako tako uz blagonaklonost njenoj ljubavi prema Portugalu, koja je očita iz elemenata tradicionalnog folklora, daljnje bi stvaralaštvo i sadržaj trebalo obogatiti jednim drukčijim iskustvom.