Run The Jewels: Album trenutka, album godine

“RTJ4“ kontinuacija je najbolje hip hop diskografije proteklih deset godina (uz Kendricka). Za one koje nisu dovoljno upućeni, Run The Jewels hip hop je supergrupa koju čine Killer Mike, aktivist i reper iz Atlante, te El-P, njujorški reper i producent. Nakon što je El-P producirao posljednji samostalni album Mike-a, fantastičan “R.A.P. Music“, duo se udružio u prvotno nezamisliv kolektiv, estetski gledano. Spomenuta nezamislivost prešla je u lijepu realnost nizom od tri (sada četiri) ostvarenja zavidnih karakteristika. Svaka od ploča uspješno je udružila eksperimentalnu produkciju s genijalnim pisanjem, nasilno obrađujući teme socijalno-političkih problema modernog zapadnog svijeta (uz pokoje humoristično skretanje – pr. pjesma “Love Again“ s “RTJ2“).

Ono što me zapravo boli kao fana muzike jest perpetualno zanemarivanje talenata oba člana grupe. El-P nedvojbeno je jedan od najkreativnijih i inovativnijih producenata novog milenija. Kao set vještina, zbilja pohvalno, no struktura čovjekovih rima uz višeznačnost iznesenih riječi čine ga paralelno jednim od najboljih repera u povijesti slavnog žanra. Killer Mike ne zaostaje, uopće!

Dihotomija direktne agresije Mike-a s kriptičnim shemama Jaime-ja, uz polaritet old-school i eksperimentalne, indie hip hop produkcijske matrice, čini jednu od najkompleksnijih, zanimljivijih izjava nekog hip hop dua od Outkasta. Stilske oprečnosti gotovo proročki oslikavaju portrete našeg pokvarenog, odvratnog društva. Predočen realizam u najgorem slučaju baca u depresiju, a u najboljem uzgaja vatru za eventualnu pobunu. Well, that happened!

“RTJ“, debi studijski album, pokazao je zube nizanjem deset kompozicija izuzetnog toka i kvalitete. Rad je formirao legendu iza benda te doprinio validne komentare u javan prostor – uz učestalo mjerenje k*rca i ostalih hvalospjeva. Nema zamjerke! “RTJ2“ usmjerenija je verzija prethodnika – glazba postaje glasnija, detaljnija i složenija. Humor ostaje odveć prisutan, bezgrešno isprepleten sa svim temama koje opterećuju odrasle (“Love Again“). Politički angažman i aktivizam preuzimaju kontrolu te se prihvaća namijenjena društvena uloga.

Do sada posljednji, “RTJ3“ potpuno uranja u socijalnu problematiku s još eksplozivnijim rezultatima. Cijeli projekt bombardira publiku uvjerljivom retorikom od početka do kraja, nikad ne uzevši predah. S diskografijom poput ove, lako je iz muhe napraviti slona, no “RTJ3“ polegnuo je temelje nad kojima počiva album trenutka, album godine. Pa, krenimo!

Prvo, bubnjevi su munjeviti! Sve je u perkusiji! Ritam se obavija oko ostalih instrumentalnih uzoraka tvoreći nepredvidivu progresiju ispresijecanu kaotičnim sirenama i valovima elektroničke buke. Sa slušalicama u ušima, osjećam da sam u trajnoj opasnosti od epileptičkog napada usred nepokolebljivih zvukovnih podražaja. Nije moglo bolje početi! Simultano, američka politika secira se do atomske razine – baca se sumnja na vjerodostojnost predsjedničkog ureda, poziva na rušenje modernog roblja i sistematskog rasizma te se pljuje u lice demokratskog kapitalizma.

Pogon se stavlja u pokret nježnim, ali odlučnim klavirskim akordima preko kojih El-P polaže zaigrano iznesene uzvike: “Ooh la la, ah, oui, oui“. Motiv se umnaža, eventualno tvoreći hook singla. n.b. Sample je posuđen s pjesme producirane od strane DJ Premiera, “DWYCK“ iz 1992, godine, preciznije stiha g. Nicea. Klavir prožima cijeli uradak, no bubnjevi ponovno naglašavaju svaku pljunutu riječ – ovoga puta radi se o slojevitom izrazu, iako nešto umjerenijem. Jako mi se sviđa spoj tradicionalnih obilježja žanra (scratching Dj Premiera) sa suvremenom produkcijom, kao i dignuta fasada bezbrižnosti nad kontroliranim bijesom. Banger!

Hah beat je maničan! Grubo rezana, prigušena perkusija čini intrigantan loop u spoju s izlomljenim ženskim vokalom. Igra se nastavlja sa spomenuta dva sastojka, okrećući i izvijajući jedan po jedan (ili oba istovremeno), uz periodično dodavanje tišine u miks. Flow-ovi, rime, dvosmislenosti, reference, jahanje beat-a izvan je dohvata. 2 Chainz također nadmašuje očekivanja. Energija je neopisiva, a adrenalin usporedan s uskakanjem u ring protiv Joshue. Slušanjem se dovodi u napast razbiti nešto, onak veliko. Genijalno!

Opet smo nabrijani do beskraja – intenzitet ne posustaje. U pjesmu nas uvodi reggae sample i ribanje ploče što pak naposljetku prelazi u kaotičan instrumentalni pothvat. Stvari se mijenjaju svako malo, pa me čudi kako oba repera uspijevaju ne biti povučena u turbulenciju. Interludij, najavljen povikom “on fire“, dolazi iz vedra neba, evocirajući “On Sight“ s Kanyeovog “Yeezus“ projekta. Zid nemilosrdnog zvuka pritišće osjetila do implozije, gdje tek ulaz u sljedeći vers smiruje dojam. Čista sonična klaustrofobija! Beat je u kontinuiranom stanju raspada/nemira, dok ga vokali u tome aktivno podržavaju.

Kao nastavak prijašnje točke, “Goonies“ utilizira kaos, ali ga i kroti. Synth linije i bubnjevi zamišljaju krajolik svemirskog vesterna u kojem se lutanje može usporediti s jakim tripom. Hook je možda nešto slabiji, tj. ne udara svom silinom, no teško je zamjeriti trenutak mira ispred stihova apsolutne histerije. Glazba je skrojena za javne događaje. Postoji i prekid unutar kompozicije pri kojem masa ljudi biva potaknuta osloboditi potisnute strepnje. Ovo je poziv za marš, soundtrack novog doba! Neka sve gori!

Već kod prvog slušanja, bilo mi je jasno kako ću zbog ove pjesme recenziji morati pristupiti na drugi način. “RTJ4“ izuzetno je politički nabijen album, a “Walking In The Snow“ predstavlja vrhunac, neometan pucanj u lice. U daljnju analizu iznesenih tema i ideologije neću ulaziti – nije primjereno za format i okolnosti. Instrumentalno, radi se o teksturiranom i slojevitom čudovištu! Dočekuju nas oštre gitare i horror ekspresije nakon kojih se postignuto preobražava u suzdržani tijek s ponekim racionalnim ornamentom. Dolaskom Gangsta Boo pred mikrofon stupanj agresije osjetno raste, elektronika postaje glasnija, a detalji učestaliji i zajedljiviji. Ljudski glas prepoznatljiv je motiv (uzvici ah!, hey! hey!) koji nabrijava prije pojave stiha Killer Mikea – tada, usprkos beatu, ostalo šuti. Glazbu je zaista teško opisati – događa se toliko toga u kratkom vremenu da je nemoguće sve objediniti u logičnu rečenicu. Javljaju se minijature nabijenih električnih izdisaja, čujemo uvijanje synth linije oko grubih površina ostalih materijala, a perkusija ne prati određen uzorak.

1-2-3-4 and go! Pharrell je morao imati prste u produkciji. Ponovno se javlja ženski vokal, umnožen preko suptilnih otkucaja mišićavog basa. Produkcija invocira Kanyeovu tehniku mobilizacije glasa kao fokusa glazbenog izričaja. Cjelina je glatka, projektirana za klub; spretno sjedinjena s razornim stavovima svih prisutnih. Pharrellov vokalni doprinos na hooku nešto je umjereniji, vjerojatno zbog želje za mirnom/staloženom artikulacijom osnovne poante. Killer Mike ponavlja i utvrđuje: “Look at all these slave masters posin’ on yo’ dollar“. Tematika je opet razgranata, ali njeno razlaganje koherentno i smisleno (novac i nepravedni sustav).

Potreban trenutak odmora. Ništa ne iskače dramatično van – nema napetosti koja forsira sjedenje na rubu stolice. Beat poskakuje u pozadini, tvoreći hipnotizirajući efekt interpolacijom novog vokalnog uzorka. Sintesajzerski loop unosi notu psihodelije, dok kasniji pucnjevi laserskih efekata potvrđuju dojam. Možda se radi o cjelokupno najosobnijoj skladbi albuma. Sukobljava se s demonima prošlosti te se osuđuje nemogućnost (i nedostatak volje) za učenjem iz spornih situacija. Nadam se kako će mi se stav promijeniti, no ovo je zasad jedini moment nakon kojeg mi glava ostaje čvrsto na mjestu.

Tišina! Nešto se počinje približavati – gitare postaju glasnije i čišće. Pam pam pam i eksplozija. Poznato je da su Mike i Jaime fanovi ‘teže’ muzike, no ova pjesma gotovo je potpuno rock iskustvo. Bubnjevi su gromoglasni, a žice nu-metalne. Uvode se religijske konotacije – baraža kritika na ustroj modernog društva. Ništa nije sveto, samo izopačeno.

Glazba je predivna – soul ispunjava svaki mjehurić prostora! Kao na “Never Look back“, ništa osobito ne iskače van – naglasak je na atmosferi i mistici. Usprkos tome, produkcija ostaje bogata i pažljivo složena. Killer Mike i El-P nastavljaju religijskim metaforama argumentirati trulost ljudskog stanja. Ekonomski i politički rat prevode u onaj spiritualni. Pjesma je klaustrofobična na poseban način. Sentiment guši! Snažan duh posustaje pred spoznajom prirode ljudskog ponašanja. Ovakve riječi putovale su kroz povijest, uvijek na pragu, ali nikad ne postajući mantrom.

Daleko najduža pjesma na albumu. Jednostavno ju je podijeliti na tri zasebna dijela. U prvom se iznosi rekolekcija iskustava te se utvrđuju ambicije za budućnost grupe. Daje se počast obiteljima, zahvaljuje na svemu. Djeluje kao oproštajni pozdrav – zadnje riječi prije smaknuća. Korača se prema sudbini, zidu metaka ravnodušnih pucača. Slijedi nešto veliko! Središnji segment instrumentalna je sekvenca kolažiranih jazz svirki, dok završetak oponaša starije televizijske soundtrackove, time se nadovezujući na sam početak albuma – Yankee and the Brave. Kraj je svečan i golem, ali tužan te trijezan. Fantastično!

“RTJ4“ najdraži mi je album ove godine. Štoviše, najbolje je glazbeno ostvarenje koje sam čuo u istom vremenu. Iskreno, i dalje ne znam kako ocijeniti projekt. Ako ne bude pet zvjezdica, vjerujte da nikad jedan rad tome nije bio bliži (u mojoj kratkoj karijeri na portalu). Još sam na početku naveo kako u politiku neću ulaziti, na čemu sam si zahvalan, pošto bi recenzija u tom slučaju bila daleko duža, a sumacija svih tematskih niti krajnje neuspješna. Konačno, ovo je veliki uspjeh!