Royal Blood: Tajfunsko otpuhivanje disco-rockom

Uvjeravaju nas da je vrijeme bendova s dva člana daleko iza nas, ali ipak, neki od njih i dalje fino udaraju, te imaju vrlo zapažene karijere. Jedan od takvih su svakako Royal Blood čiji treći album “Typhoons” imam pred sobom na preslušavanju.

Royal Blood su nastali pred desetak godina, a u tom periodu su postali prava koncertna atrakcija. Osnova njihove glazbe su bubanj i bas sa svim mogućim efektima, pa s takvom jednostavnošću s lakoćom zakucavaju stadionske himne koje se lako pamte. Ili ne? Generalno, svejedno, jer Royal Blood svoju publiku ima, a taj se broj svakim danom povećava.

Novi album zapravo ne donosi ništa pretjerano novoga u zvuku benda jer to je i dalje gromoglasni i bombastični Royal Blood kakvog već poznajemo. Kad bi ih morao usporediti s nekim suvremenicima, možda bi najlakše bilo da su Royal Blood simplificirana i bazičnija verzija bendova kao što su Muse i Kasabian. Naravno, to ne mora značiti ništa loše jer Royal Blood zna napraviti zarazne hit singlove koji nose izdanje, pa tako je i ovdje.

Problem izdanja jest da iz te bazičnosti često nešto drastično iskoči iz tračnica. Album krene odlično, museovskom “Trouble’s Coming” s kojom se poprilično poigravaju elektronskim matricama zbog koje pjesma dobiva na zaraznosti, odnosno taj disco-rock zvuk koji može proći kod širokih masa.

Sljedeće “Oblivion” već djeluje nešto brutalnije, a refren digne pjesmu ponovno do radiofoničnih tonova, a tako sve ide i dalje, poprilično ujednačeno. Mogli bi reći moćno i razorno, ali isto tako i monotono i neinventivno. Kada sviraš kao duo, često možeš upasti u monotoniju, ako uvijek koristiš iste trikove, a nekako mi se čini da se to lagano događa s Royal Blood. Elektronika, odnosno matrice, nešto su što može oplemeniti zvuk benda, pa kada tome daju više pažnje, pjesme postaju lepršavije i zanimljivije, ali to nije uvijek slučaj.

Kao smo kod dua (koji zapravo više i nije duo, posebno uživo), treba istaknuti da su The Black Keys tu neprikosnoveni jer sa svakim albumom iznova se rebrendiraju i traže novi zvuk. Nekada uspiju, nekada i ne, ali želja je postojana. Možda bi nešto na tom tragu trebao napraviti i Royal Blood da malo izađe iz svoje komforne zone i zabrazdi u nešto nepoznato. Možda bi tada dobili barem malo raznovrsniji album u odnosu na već standardno štivo.

“Typhoons” je dobar album, ali i ništa više od toga, a nadam se da ove pjesme zvuče mnogo dojmljivije uživo, te da će me tada otpuhati poput tajfuna baš kako kaže i sam naslov. Ako ne, nikome ništa…