Roštilj uz country veselicu

Kada karavana briljantnih Supersuckersa pođe na zasluženi odmor, basist i vokal samoprozvanog ‘najboljeg rock’n’roll benda na svijetu’ nastavlja dalje solo vodama.

Soul Brother Number One ili Eddie Spaghetti tada se hvata i gitare, naslaže red autorskih i red obrada koje provuče u jednostavan, ali živahan dvočetvrtinski country obojen specifičnim i prepoznatljivim južnjačkim štihom, sve u ime nekih starih dobrih vremena kada su se ljudi znali puno zdravije zabavljati nego danas.

Odrastao uz country glazbu, valjda je iz inata roditeljima počeo slušati punk rock i metal. Sve se 1988. spojilo u jednu cjelinu kada su rođeni Supersuckers. Njihova svirka, nastupi i osobito stav ‘previše smo country za rock, previše smo rock za country’ donijeli su im obožavatelje diljem svijeta, ne samo među običnim pukom, već i među slavnim kolegama izvođačima: Steve Earle i Willie Nelson prvi su koji će pasti na pamet, ali spomenut ćemo da su na turneji pratili The Ramonese, Motorhead, Thin Lizzy, Neila Diamonda, The Rolling Stonese i mnoge druge stilski (pre)različite izvođače.

Družeći se s Nelsonom, Spaghetti je naučio najosnovniju i najbitniju lekciju koju mu je country veteran mogao dati te ju je uspješno primijenio i na svoj treći solo album “Sundowner“. Prvo učenje glasi da treba znati izabrati pjesme koje odgovaraju izvođačevoj osobnosti kada autorski udio zapinje. Drugo kaže da uvijek treba zadržati nehajan i posve ležeran pristup ili barem uvjeriti slušatelja u to.

Baš kao što Willie ostavlja dojam da svaki put posve slučajno ušeta u studio s Triggerom, pa kad je već ondje šteta bi bilo da ne snimi dvije-tri pjesme onako usput. Isti je trik primijenio i Eddie: ne možete se oteti dojmu kako je riječ o izvođaču koji doista voli to što radi, a još kad prateća ekipa ne zvuči kao da se muči, već da se zabavlja kao nikada prije, dobijete odličan omjer autoriteta i duhovitosti.

Treba naglasiti kako ovo nije neki dubokouman album koji treba ‘studirati’ (uostalom nije niti rađen s tom namjerom), ali opet mu se ne možete rugati. Ovo je album za zabaviti se i ispucati lošu energiju. Posve je nevažno hoćete li se kasnije sjećati bilo koje pjesme, puno je bitnije što ćete se uvijek sjećati da vam je tada bilo i više nego zabavno. Nije loše, kada već govorimo o osjećaju, povući paralelu s koncertom nekog benda koji njeguje irski štih: sve im pjesme zvuče isto, teško da znate njihova imena, ali se uvijek zabavljate.

Eddie za pjesme koje bira za solo albume kaže da je uglavnom riječ o onim pjesmama koje svirucka u backstageu prije nastupa ili onako za svoju dušu. Da je pravi majstor koji svakoj zna udariti njemu prepoznatljivi pečat dovoljno govori pogled na njih.

Tko može na jednu hrpu staviti pjesme Johnnya Casha (“What Do I Care?“), punkera The Dwarvesa (“Everybody’s Girl“), Dela Reevesa (“Girl on a Billboard“), croonera Deana Martina (“Party Dolls and Wine“), Stevea Earlea (“If You Fall in Love“), a da zvuče kao jedna stilski povezana cjelina?

Ipak, jedina pjesma na kojoj se poskliznuo i koja mu nije trebala je “Always on My Mind” koju je izvodio i Willie Nelson. S druge strane, odlična je, gotovo u Zappa atmosferi “Jesus Never Lived on Mars” Ricka Simsa (bivšeg člana Supersuckersa).

Zamislite tipičnu prvomajsku zabavu na kojoj se uvijek nađe neki sumnjivi lik koji uzima gitaru u ruke i počinje svirati pokušavajući podići atmosferu. Za razliku od njega, Eddie zna što radi: svira country rock na festivalu bikera, popije cugu, isprazni mjehur, poljubi curu i raspleše publiku koja skupa s njim partija do jutra ili dok se ne umori. Publika, ne on.