Rock zvijezda s ‘one strane’ crne zavjese

Još u vremenima kada je s Deadsoul Tribe ozbiljno računao (ili možda nije?), Devon Graves tijekom koncertnih je nastupa došao na ideju da oformi ‘all-star’ bend, i na tom su mu se putu gotovo sve stvari s vremenom posložile.

Svojevremeno je ‘tourirao’ s njemačkim bendom Complex 7, pa se ‘skompao’ s njegovim gitaristom Arneom Schuppnerom, basist Kristoffer Gildenlöw bio je ‘na raspolaganju’ budući da je otišao iz Pain Of Salvation, klavijaturist Demi Scott, ‘najnepoznatiji’ član tima, sam se javio putem maila, a jedino je malo ‘tvrđi’ bio bubnjar Johanne James (Threshold, Kyrbgrinder), no i to se sredilo, pa je postava oformljena i spremna za novi izazov.

Taj se izazov, za početak, odnosio samo na album koji je nastajao preko tri godine, od 2007., kada je The Shadow Theory službeno započeo svoj put. U konačnici je stiglo konceptualno ostvarenje, bazirano na izmišljenoj, ali dosta realistički nastrojenoj priči o rock zvijezdi koja se na vrhuncu karijere izgubila u labirintu života, postala ovisna o drogama i ostalim porocima koji dolaze kao teret slave.

On zaspi u noći pred televizorom, s heroinom i iglom u rukama, ali se često budi, drhti, pokušava se sjetiti kamo mora ići ujutro, no droga je prejaka da zadrži misli, a kamoli da manifestira memorije čovjeku koji se ‘seli’ iz jedne u drugu noćnu moru. Sve dok više ne može procijeniti gdje prestaje san, a počinje stvarnost … Ili, je li ikada uopće i sanjao, ili je sve bila stvarnost.

Dakle, kao i obično, jedna sasvim solidna podloga za neki filmić, istina, s ne baš originalnim, ali sasvim solidnim scenarijem. S glazbene pak strane, radi se o materijalu s progresivno-folk-thrash-metalnim strukturama, te značajnom neoklasično-orkestralnom orijentacijom i mračnim, turobnim, pomalo industrijalizirano-kaotičnim atmosferskim ugođajem.

Instrumentalna baza svih naslova leži u poprilično agresivnim gitarama, kojima dominiraju heavy-thrash riffovi, ali i dosta melodija u solažama, te u izuzetno prilagodljivim vokalima, s vrlo zavidnim modulacijskim ‘kretanjima’. Pa se tako mogu čuti u naratorskim varijantama, mirnim, prigušenim, sporim, tugaljivim, emocionalno-patetičnim, grubo-osornim, pa sve do razina u kojima se razljute, i izbacuju vrišteće tonove.

Što se tiče solo izvedbi, dakako, dok su one zborske mirnije naravi i dodatno naglašavaju psihodeličniju stranu albuma. Bubnjevi su također prilagodljive prirode, s visokom razinom tehničke izvedbe, bas gitare se čak i premalo čuju, za razliku od flauta, kojih ima u zavidnim omjerima, piana i akustika ima, rekli bismo – taman, a tu i tamo se pojavi i koji sample (“Sleepwalking“).

Pjesme su uglavnom, kako rekosmo, iz temelja izgrađivane i nadograđivane, čvrste strukture, jake, koncizne, masivne, neujednačenih ritmova, a jedini ozbiljniji problem je što ih nekoliko (pre)pravilno izmjenjuje pojedine dijelove, koji se ponavljaju kao serijski proizvod rađen na nekoj traci.

Takva je, recimo, “The Sound of Flies“, stvar u kojoj se nekoliko puta izmjenjuju brži ritmovi s progy-thrash gitarama, grubljim riffovima, s mirnijim, osjećajnijim dijelovima s laganim pjevanjima i ”doljepljivanim’ vokalima. Naravno, ništa ne bi bilo u tome loše da, kako među bržim, tako i među sporijim dijelovima nema previše sličnosti, pa se ostavlja relativno jak dojam nesređenosti i nemaštovitosti.

Album je to i velikih instrumentalno/ritmičkih kontrasta, pa se tako u “Ghostride” na mirnu prvu trećinu, s laganim pjevanjem i akustikama, najednom ‘obruše’ jako riffanje, bubnjanje i grubo pjevanje, ali u pravilu sa zamjetnom dozom melodije.

Jedna od pjesama s najvećom razinom strukturalnosti je “I Open Up My Eyes“, dužine sedam minuta, s početnim pianom, onomatopejom šumova, onako kao nekim pritajenim kaosom, heavy riffovima spojenim sa solo izvedbama flaute, nekoliko naglih prijelaza, vokalnom raskoši, te finalnom zvonjavom digitalnog sata.

Na isti način završava i “A Symphony of Shadows”, koja nakon tromog, mračnog i sporog piano početka s pjevanjem punim emocija, nalikuje na Queenov “Bohemian Rhapsody”, pogotovo u pjevačkim intonacijama, velika je razina korištenja orkestralnih aranžmana, atmosfera je stalno napeta, dosta se mijenjanju ritmovi, gitare su nabijene agresijom, a vokali bijesom. Dosta onako, košmarska, ali jako dobra pjesma.

Ljubitelji kontinuiranih melodičnih izražavanja bit će zadovoljni nekako najvedrijom i najopuštenijom pjesmom “Selebrate“, a oni sa zahtjevnijim sviračkim ukusima, koji traže više tehničke discipline, zahvalnom bi mogli doživjeti “The Black Cradle“.

Teško je predvidjeti što će se dalje događati s ovim bendom, samim tim što je Psychotic Waltz krenuo na reunion tour, pa će to sigurno biti Devonova preokupacija u narednim mjesecima. No bilo bi šteta da ne pokuša još jednom, jer dojma sam da ovim albumom nije rekao baš sve što zna i može, a što, po imenima njegovih članova, još više po iskustvu i znanju, nije nimalo upitno.

Konzumenti ovog albuma bi se, osim u bendovima iz kojih dolaze ovi ‘igrači’, s naglaskom na najraniju fazu Pain Of Salvation, mogli potražiti i u onima koji su čuli novi album Johannes Jamesovog Kyrbgrindera, “Cold War Technology”. Naravno, ne ga samo čuli, već kojima se veći dio njega i dopao.