Rock feniks

Zadnja tri albuma Lennya Kravitza i nisu bila baš nešto, što najbolje dokazuje nedavna set-lista u Areni gdje je svirana samo jedna pjesma iz tog perioda karijere (“Where Are We Runnin'”). Lagano se činilo da je već za penziju, a evo njega natrag u odličnom izdanju.

Od početka karijere Lenny se nije previše mijenjao. U najranijim danima svoje karijere bio je prepoznat kao retro rocker, a s varijacijama na temu, uspio je preživjeti na sceni više od dvadeset godina. Istina, nije svoju glazbu šablonizirao zbog čega se i mogu osjetiti mnogi kreativni usponi i padovi na singlicama i albumima, ali ponekad, posebno zadnjih godina, vidjelo se da mu je ponestalo imaginacije koja ga je krasila kod prvih albuma.Sva sreća da je ovom zgodom zagrebao u svoje djetinjstvo i probleme američkog društva zadnjih pedesetak i više godina jer osnovni motiv na novom albumu “Black and White America” dignut je u mainstream vode što će pridonijeti svijesti da nema smisla dijeliti ljude na bilo koji način, a posebno ne po boji kože. Dio Amerikanaca to je shvatio, pa su zato i izabrali Barracka za predsjednika, ali u multinacionalnom okruženju mnogih geta u SAD-u, očito je da postoji još mnogo netolerancije prema ‘drugima’.Naslovna pjesma ujedno i otvara album, a u njoj Lenny priča svoj život, kako je bilo problematično kada su se njegovi ‘miješani’ roditelji (otac mu ima rusko-židovske korijene, a majka afričko-bahamske) vjenčali još daleke 1963., kako je vizionar Martin Luther King morao umrijeti za dobrobit nacije da se još više ukaže na problem segregacije američkog društva, kako svi imamo jednake korijene… Ovako jaku i inspiriranu pjesmu Lenny nije složio od pamtivijeka.

Sljedeća je najavni singl “Come On Get It” koja zvuči kao da je James Brown oživio i Kravitzu htio pokloniti pjesmu kojom će se vratiti na pravi put. Kako Lenny ima jak personality, ipak je odlučio malo preraditi dobivenu pjesmu i nadodao je malo sirove snage koja je krasila pjesme poput “Are You Gonna Go My Way” ili “American Woman”.

Glazbena šaranja oduvijek su bila posebna atrakcija u Lennyevom skladanju jer se želio iskazati na svim teritorijima, budući da mu je smetala etiketa ‘retro rocker’. Tako je i “Black and White America” prepuna žanrovskih skokova koji su ovaj put svi na mjestu. Tako se kroz klasičan rock, koji zaista ima velike utjecaje u prošlosti, Lenny oslanja i na mnoge žanrove kojima želi iskazati zahvalnost svojim uzorima ili korijenima. Iz tog razloga “Black and White America” ponekad zvuči kao da je nastao u ’60-ima. s početkom rocka, ponegdje kao iz ’80-ih. pod utjecajem synthova, vrlo često je romantičan poput Curtisa Mayfielda, a s druge strane je žestok i britak s opakim gitarskim riffovima. Sve je to Lenny, i pop i rock i funk i soul i r’n’b i…

Sve to možda i nije dobro jer želja da svima udovolji ipak je donijela poneku pjesmu koja potiče slušatelja da ju preskoči. U prvom redu to ide gostovanje Jay-Z-a u pjesmi “Boongie Drop” koja je sve samo ne slušljiva pjesma. U intervjuima je isticao da osjeti kada je netko za poneku pjesmu i jednostavno ga pozove u goste, ali za ovu bi bilo bolje da ju je ostavio u prašini na najvišoj polici svog tavana.

Udarni singl koji sigurno ulazi u klasike Kravitzovog skladanja pjesma je “Stand“. To je jedna vrlo pozitivna pjesma zaraznog ritma i refrena koja slušatelju izmami osmjeh na lice, a stihovi poput ‘‘If you need to, just take my hand, It’s time to demonstrate, don’t hesitate, Just get up and say: Yes, I can” su i više nego poticajni. To je sasvim dovoljno za hit. Koncept albuma zamišljen je kao klasični dvostruki LP sa po četiri pjesme sa svake strane, što na kraju daje ogromnih 16 pjesama na “Black and White America”. Kako su prijašnji albumi bili ispunjeni samim fillerima, tako je pravo iznenađenje što je ovom zgodom količinom došla i toliko potrebna kvaliteta čime je cijeli album dobio na cjelovitosti kakvu si vjerojatno niti sam Lenny nije zamislio da će postići.

Lenny Kravitz je zvijezda i nije si htio dozvoliti dublju političku konotaciju albuma, pa album zvuči kao spoj komercijalne strane glazbene industrije s onom koja želi ponešto promijeniti, ako je to ikako moguće.

Na kraju, kroz nekoliko godina, brojit će se hitovi koji su ostali nakon “Black and White America”, a toga ovdje ima što je dokazao i zagrebački koncert kada su svi poludjeli za pjesmom “Stand” i vrlo svojski prihvatili još poneku pjesmu s ovog albuma. Mislim da je to i više nego dovoljno da jednostavno zaboravimo na njegova posljednja tri studijska albuma i shvatimo ovo kao šesti album u karijeri Lennya, a ne deveti jer je on logičan korak nakon odlično prihvaćene kompilacije “Greatest Hits”.