Rock dosada, a znamo što mogu

Sredina ljeta bila je idealno vrijeme za objavu novog albuma američkih rockera The Gaslight Anthem, petog po redu imena “Get Hurt”. Već u startu frontmen je rekao da se ovaj album neće sviđati kritičarima…

Iskreno, mislim da je to linija manjeg otpora. Jasno je da su The Gaslight Anthem u kreativnom padu, da je njihov zenit bio na drugom i trećem albumu, te da je već s prošlim albumom “Handwritten” mnogo tog pošlo po zlu, a “Get Hurt” je samo nastavak te već pomalo istrošene priče.

Bruce Springsteen je rock ‘Bog i batina’, mnogi to tvrde, i na njegovoj sve većoj popularnosti tijekom prošle dekade, našao se tada jedan mali bend koji je dobro crpio sve što se dalo iscrpiti iz njega u jedan tada svjež zvuk obogaćem garažnim punk-rockom. Tako je nastao prvi album “Sink or Swim” iz 2007. Godinu dana kasnije izdan je vrlo konkretan “The ’59 Sound”, dok je sve kulminiralo u 2010. s “American Slang”.Već se na tim albumima dala uočiti svojevrsna repeticija vlastitih pjesama, odnosno idejnih glazbenih rješenja, pa koliko god to zvučalo dobro, vjerniji slušatelji nisu doživljavali ništa novog što je došlo do još većeg izražaja na spomenutom albumu “Handwritten” iz 2012.Danas je 2014. i slobodno možemo reći da je “Get Hurt” jedno veliko razočaranje s obzirom da su Fallon i ekipa su složili još jedan tipičan The Gaslight Anthem album bez ikakvih odstupanja od standardnih shema s kojima su nas ranije upoznali. Ok, album je možda nešto mračniji, ali i dalje dok slušamo pjesme imamo osjećaj kao da je ovo kopija The Bossa.

Kad smo već kod kopija i kopiranja, teško se oteti dojmu da su ove pjesme nastale još iz sessiona za prošle albume, pa su odlučili vrijedne ‘outtakese’ staviti na jedan kup i objaviti ih. Dobro, ne zvuče baš sve pjesme tako, ali kako su pjesme podosta slične, iznimno je teško drugačije promišljati o njima.

Dosadašnji singlovi “Rollin’ and Tumblin‘” i naslovna “Get Hurt” su najjači momenti albuma. Kad bih htio biti zloban, mogao bih reći i jedini svjetli momenti albuma jer imaju onu potrebnu dozu energije koju ostatak albuma jednostavno nema, možda tek nešto veselija “Helter Skeleton” bi im se mogla približiti. “Rollin’ and Tumblin'” ih vraća jedno pet godina unatrag kad su bili još poprilično nabrijani i željni dokazivanja, dok “Get Hurt” igra više na emocije i onu unutarnju snagu koja se postepeno razvija.

Ostatak albuma teži u pokušajima da bend promijeni dio svoje zvukovne kulise, ali rijetko uspijeva u tom. Malo grungea, malo akustike, a sve se ponovno svodi na vjernu repliku ‘onog što bi The Boss vjerojatno napravio u datom trenutku’.

Pozitivna iznenađenja su mogle biti pjesme poput akustične “Break Your Heart” koja se prerano razvodni u Coldplay stilu ili uvodna “Stay Vicious” koja nakon grungerskog uvoda jednostavno se sliže s karakterističnim pop-rock rješenjima kakve bi koristili Bon Jovi da se trude napraviti grungersku stvar.

Prema nekim najavama, ovaj album je trebao odvesti The Gaslight Anthem u nekom sasvim novom smjeru, ali preslušavanjem istog malo tog možemo pronaći što bi ih razlikovalo od prijašnjih radova, osim što su pjesme znatno prosječnije, slabije. No dobro, ima promjena, dijelići utjecaja su se izmijenili, ali generalni zvuk je ipak ostao svojstven bendu. Šteta.

Površnim slušateljima bi “Get Hurt” mogao biti dobar album jer se biraju zanimljive pjesme za singlice, ali ako se uzme cijeli album na preslušavanje, jasno je da smo dobili najlošiji album benda dosad. Da ne znamo što mogu, možda bi dojam bio bolji, ali ovako ulaze samo u prosjek današnjih rockera.