Rob i Judasi ponovno ‘živi’

Judas Priest su apsolutno jedan od najboljih koncertnih bendova i jedan od rijetkih koji su na pozornici dosta bolji, konkretniji i osjetno žešći nego na studijskim ostvarenjima. Uzevši to u obzir nimalo ne čudi kako Judas Priest uz svojih šesnaest studijskih, ima i mnoštvo koncertnih DVD-, CD- i VHS-izdanja, koja je teško izbrojiti.

No nije im dosta pa su izdali još jedan koncertni album, prvi nakon povratka Roba Halforda, preciznije nakon “Priest…Live!” iz 1987. godine. Najbitniji dio priče vezane uz ovo ostvarenje je onaj kako niti jedna od jedanaest pjesama koliko ih se nalazi na njemu nije našla svoje mjesto na nekom od već objavljenih koncertnih izdanja. Naravno, ne računajući albume “’98 Live Meltdown” i “Live in London” s Tim ‘Ripper’ Owensom.

Uz kolekciju nekih starijih naslova, poput “Dissident Aggressor“, “Beyond The Realism Of Death“, “Riding On The Wind“, “Eat Me Alive” i “Between The Hammer And The Anvil“, tu su pjesme iz novije faze, poput “Judas Rising” i “Hellrider” s povratničkog Halfordovog albuma “Angel Of Retribution“. Tu su i dva naslova koja dolaze s aktualnog studijskog albuma “Nostradamus“, a riječ je o “The Prophecy” i “Death“.

Tu su i dva neizostavna naslova, možda i dvije ponajbolje skladbe iz opusa Judas Priesta, “A Touch Of Evil” i, pogotovo, “Painkiller“, naslovna ‘tema’ Top 5 heavy metal albuma svih vremena. Sjajno. Te su me dvije pjesme oduševile. I izvedba i uvrštavanje na album. Za kojeg je materijal, kojeg možemo nazvati i ‘live-kompilacija’, sniman na svjetskim turnejama u razdoblju od 2005. do 2008., a svoju objavu doživio je kada se bend nalazio na američkoj turneji na kojoj su svirali legendarni “British Steel” album.

Apsolutno očekivano, ali svakako vrijedna isticanja činjenica je da pjesme u instrumentalnom dijelu zvuče gotovo savršeno, a u vokalnom, iako na visokoj razini, primjetno je kako ‘Metal God’ nije više na najvišoj razini. Čini se kako su kod njega godine najviše uzele danak i njegov prepoznatljivi vrisak nije više očaravajući i prodoran kao nekada, što je posebno primjetno u pjesmi “A Touch Of Evil” koju u nekim dijelovima čak više i recitira no što pjeva i vrišti.

Premda se definitivno može raspravljati o tome je li ovo izdanje uopće bilo potrebno, ja ću ostati kod stajališta kako je, u najmanju ruku, dobrodošlo, jer se na njemu nalaze i svježe pjesme.

Možda će nekima biti čudno što jedan koncertni album Judas Priesta ne počinje s “Hellion”/”Electric Eye”, što nema u svojoj set-listi “Living After Midnight” ili “Breaking The Law”, ali ja bih rekao da je više šteta što se još pokoji raniji naslov nije našao ovdje. A moram priznati da sam više očekivao i od “Nostradamusa“.

A spomenute, i još neke, godinama ‘izlizivane’ stvari mogu se naći na nekim od ranijih koncertnih albuma kojih ima na ‘bacanje’ pa se ne bi trebao osjetiti njihov nedostatak. Iako i dalje ostajem kod stava kako je najbolji koncertni album Judas Priesta nezaboravni “Unleash In The East” iz davne 1979., siguran sam kako će se mnogi razveseliti preslušavajući ove, ‘zaboravljene’ naslove, u kombinaciji s novim pjesmama benda i vječnim himnama. To “Painkiller” i “A Touch Of Evil” svakako jesu i ako ni zbog čega drugog, zbog njih je ovaj album poželjan.