Riverside – poljski progressive team za sam europski vrh

Ovaj osvrt moramo početi golim činjenicama: ovo je četvrti studijski album poljskih progresivaca Riverside kojima su granice njihove velike zemlje već nakon prvijenca (“Out of Myself”; 2003.) postale preuske. Nadalje, naslov ploče čije je ukupno trajanje okrugle 44 minute i 44 sekunde sastavljen je od četiri riječi. Slučajno? Da, sigurno.

Upoznavajući nas posljednjih godina sa svojim radom i opusom, jasno se mogla primijetiti stalno prisutna čežnja za preciznošću i simbolikom te je ovako nešto u njihovom slučaju bilo i predvidljivo. Sam bend (Piotr Grudzinski – gitara, Mariusz Duda – vokal, bas, Piotr Kozieradzki – bubnjevi i Michal Lapaj – klavijature) od svojih početaka drži zacrtane smjernice prepoznate i kod publike (odmah) i kod kritike (nešto kasnije) te takav rad definitivno daje rezultate i svakim novim uratkom sve više potvrđuje njihov status.

Novi album zanimljivog naslova “Anno Domini High Definition” zbirka je od pet pjesama koje svojom dužinom i sadržajem definitivno nisu predviđene za jednokratno ‘by the way’ slušanje na radio-postajama (osim u specijaliziranim emisijama). Ipak, pozornije preslušavanje se isplati jer se definitivno ima što čuti.

Već prva stvar “Hyperactive” od efektnog intra na klavijaturama pa do samog kraja, čvrstim ritmom i strukturom na tragu žešćeg metala uvodi nas u čaroban, većim dijelom mračan i težak svijet koji nam glazbom pokušavaju prezentirati. Nastavljajuća “Driven to Destruction” snažna je, melodična i atmosferična stvar koja će zasigurno biti jedan od favorita na set-listama nastupajućih koncerata.

Nakon nje slijedi “Egoist Hedonist” koja možda i najbolje može opisati cijeli album kada bi to trebalo kroz samo jednu pjesmu ili njezin jedan dio. Psihodelična međuigra gitara i klavijatura na tragu starih majstora sjajno je prožeta kroz svih skoro devet minuta trajanja, a da niti malo ne izaziva dosadu.

Na nju se kao neophodno smirenje nastavlja “Left Out” u kojoj se ističe dominirajući glas Mariusza Dude čija sugestivna interpretacija uz zapažena sola na gitari ovu pjesmu ističe kao najjaču vrijednost ploče. Album zatvara “Hybrid Times” koja je puna repetitivnog zvukovlja i zavijajućih, uvjerljivih vokala koji čine cjelinu koja iako traje dvanaest minuta izaziva žal kada završi.

Ukupan dojam nakon nekoliko slušanja stvarno je dobar, ploča je ujednačena, homogena i ugodna za višestruko ponovno stavljanje u CD-player. Kroz čitav album raznim intenzitetom osjete se i različiti utjecaji novijih i starijih glazbenika širokog spektra od npr. Dream Theatera, Opetha ili Porcupine Tree pa sve do Zeppelina, Yesa, Pink Floyda, ranih Genesisa i Marilliona, što je svakako pozitivna činjenica i daje dodatan začin cjelokupnoj zvukovnoj slici.

Ovim albumom Riverside dodatno potvrđuju svoj već ranije stečeni status i dižu ga na još višu razinu. Blizu samoga vrha progresivnog žanra, ako ne i na sam vrh.

Tekst: Robert Trošelj