Rival Sons: Kakva Greta, samo Rival Sonsi

2018. će ostati upamćena po nevjerojatnom usponu najboljeg tribute benda Led Zeppelina. Naravno, govorim o bendu Greta Van Fleet. Mnogo put sam rekao da iste motive mnogi bendovi tumače na mnogo bolje načine, a Rival Sons svakako spadaju u tu kategoriju kao jedni od najboljih.

Bend dolazi iz Kalifornije i postoje već desetak godina. O njima smo mnogo pisali na početku njihove karijere (“Pressure And Time”, “Head Down” i “Great Western Valkyrie”), imali intervju s njima, ali ih i gledali na odličnom koncertu u zagrebačkoj Tvornici kad je vrućina spalila Mali pogon. Da, sve su to Rival Sonsi i sad je vrijeme da ponovno zauzmu pozicije koje zaslužuju, posebno kad im je Greta iznova otvorila put.

Rival Sons nisu neki revolucionarni bend, već jedan od bendova koji je odrastao na (hard) rock glazbi s kraja ’60-ih i ’70-ih, te tome pokušava udahnuti neku novu dušu. Znači, jasno se mogu isčitati svi uzori tog doba, ali Rival Sonsi ih ne kopiraju slijepo, već tu glazbu prebacuju u današnje vrijeme.

Iako su početkom karijere relativno brzo krenuli uzlaznom putanjom, očito je da su negdje zapeli na putu, pa su neki novi klinci zauzeli njihovu poziciju. Cijelo to vrijeme su ispucavali jako dobre albume, a vjerujem da su nastavili i s odličnim koncertima, baš kakvog smo imali i mi prilike vidjeti. Sve u svemu, to je pravi rock sastav, baš kao i nizozemski DeWolff koji vladaju sličnim teritorijem.

Već s uvodnom “Do Your Worst” pokazuju koliko njihov zvuk može biti moćan. Upravo sve svoje idole su stopili u jednu moćnu rokačinu koja ima zborni refren koji je idealan za stadionske/festivalske nastupe. Tu se i vidi vrlo karakteristični Jayov vokal koji može ‘potegnuti’ bilo što želi u domeni hard rocka. Ukratko, idealno se stapa s glazbom koju proizvodi ostatak benda.

“Sugar on the Bone” je svojom prljavošću zakopana još dublje u povijest hard rocka, “Back In The Woods” puca rafale kao rani Wolfmother (koji je na kraju također ispao dosta falšni bend), “Look Away” je instrumentalna akustična baladna psihodelija koja nakon nekog vremena počne tutnjati kao najveća oluja, dok naslovna “Feral Roots” je najdorađenija, s nekoliko slojeva koji se međusobno odlično nadograđuju.

U ostatku albuma, iskusni momci samo dokazuju kako bi danas trebala zvučati rock glazba koja se temelji na bluesu i ranom hard rocku. Ne posustaju u niti jednom momentu, energija je neprikosnovena, a pjesme su opet prijemčljivije, iako se za ni jednu ne može reći da će postati hit na prvu, ne treba uopće sumnjati u njih, posebno ne u nešto poput “Too Bad” ili izvrsne balade “All Directions”.

Možda s godinama dođe i pamet, ali kad vidimo da su i rani radovi Rival Sonsa imali nešto više od tek pukog sviranja svojih idola, jasno je da bend ili jest ili nije. Rival Sonsi svakako jesu pravi rock bend koji i dalje može držati rock živim, iako takav klasičan izričaj je sve manje i manje popularan s obzirom na nove žanrove koji dominiraju kod mladih. Starija publika će lako zavoljeti album “Feral Roots”, a trebala bi i ona publika koja je zaluđena ‘mičigenskim klincima’ jer ovo je cjelovito i moćno izdanje, a ne tek neko blijedo kopiranje svojih idola.