Rina Sawayama: Sloboda od okova tradicije

Pop glazba zaista ne posustaje zadnjih nekoliko godina! Prožet sve snažnijim potezima eksperimentacije, žanr je preobražen u formu revolucionarne umjetničke ekspresije zavidne definiranosti i futurističkog svjetonazora. Vizija nove alternative uobličena je ideologijama zamišljenih utopija – ideje nesputanih socijalnih sloboda isprepletene su suptilnim kritikama na račun postojećeg kapitalističkog režima. Možda kontroverzno (i prividno paradoksalno) mišljenje, ali na ‘underground’ pop može se nedvojbeno gledati kao na suvremeni punk (npr. Charli XCX, Grimes, Kero Kero Bonito, Dorian Electra, Poppy, Sophie, 100 gecs, Death Grips itd…)! Svaki pomak u nepoznato, opterećen teretom političkog, društvenog i emotivnog karaktera, sve radikalnije negira određene bihevioralne uzorke s kojima smo naučili udobno živjeti. Neovisno o moralu ili ispravnosti pratećih ciljeva, velike promjene često imaju izvor u najintimnijim detaljima, a jedna japanska umjetnica posegla je doista duboko.

Za Rinu Sawayamu dihotomija identiteta uvijek je bila dio njezine kantautorske dispozicije. Rođena u Niigati (Japan), izvođačica je većinu mladosti provela u Londonu. Stalne migracije između zemalja polarizirajućih tradicionalnih obilježja potaknule su mnogobrojna preispitivanja različitih aspekata bivanja te usadile održivu dozu nesigurnosti. Suočavanje s prošlošću time postaje suviše uznemirujuća stvarnost. Rina, upoznata s činjenicom, izjednačava debi sa soničkim pasažom međugeneracijske boli i naučenih lekcija. “SAWAYAMA“ jest britak zapis povučen u umjetničinu samosvijest, ali i dalje neposredan u svojoj asertivnosti. Prije tri godine, glazbenica je izdala EP “Rina“ – impozantno proučavanje modernog ponašanja kroz objektiv društvenih medija. Kao precizan nalet na naviku htijenja neograničene pažnje uz perpleksnu potrebu hvatanja zadnje niti anonimnosti, EP je skoro savršeno postavio temelje za gradnju tematski ambicioznije i osobnije strukture. Dok je “Rina“ propitivao banalnost našeg postojanja, novi album kroči terenom intimnosti, istražujući identitet, mržnju, seksualnost i teškoće u odrastanju.

Već se na uvodnoj “Dynasty“ povezuje obitelj s korijenjem tuge i depresije. Nesvjesno opterećenje potomaka tradicijom obrađeno je kroz poetičnu disertaciju familijarnih veza – paralela s idejom da moguće materijalno nasljedstvo dolazi u paketu s traumama prethodnog vlasnika. Rušenjem predrasuda, kao na stihovima poput: “I’m a dynasty, the pain in my vein is hereditary; Dynasty, running in my bloodstream; And if that’s all that I’m gonna be, won’t you break the chain with me?“, pokušava se iskoračiti iz predodređene sudbine – uloga u slomljenoj obitelji kao predispozicija za eventualno odredište (naša priča jest priča naših roditelja).

“Akasaka Sad“ nastavlja započeto i okreće drugi obraz, pronalazeći Sawayamu proganjanu prošlošću, putujući tisućama kilometara u stanju perpetualnog bijega. Fenomen nasljedne podsvijesti u spomenutim je trenucima preklopljen sukobljenim instrumentalnim odabirima. “Dynasty“, slojeviti pothvat maksimalističkih tendencija, teatralan je opus orkestralnih početaka, obilježen progresijom kroz isječke hard rocka, crkvene muzike i synthpopa, a “Akasaka Sad“ suzdržana elektropop balada zavodljivih melodija, suzdržanog iznošenja i uvrnute produkcije.

Motivi obitelji i pripadnosti različitim se formama provlače ostatkom rada. “Chosen Family“, trijezan moment emocionalne eksploatacije, oslikava prijateljsku prisnost kao životnu utjehu. Iako je pjesma napisana kao zahvala LGBTQ zajednici, konotacija može biti puno opsežnija. Glazba je povučena i staložena, naglašena izvanrednom vokalnom izvedbom te sporadičnim bljeskovima krepkih harmonija. Koliko god potvrđuje autorsku nadmoć, “SAWAYAMA“ se podjednako obraća osjećaju odgovornosti. Dok “Paradisin“ uživa u mladenačkoj spontanosti, “Bad Friend“ kontemplira nad ostacima nekoć neraskidive veze. Već kod prvog ponavljanja pripjeva beat nestaje, ostavljajući usamljenu Rinu da s vocoderom ispuni prostor svojom žalošću.

“Tokyo Love Hotel“, složeno priznanje japanskim zvukovnim krajolicima prošlog stoljeća, ispituje površnu zapadnjačku ljubav prema japanskoj kulturi i glavnom gradu – zauzvrat se prepoznaje vlastita otuđenost. Nepoštovanje stranaca nemilo se uspoređuje s provođenjem noći u jednom od mnogih ljubavnih hotela Tokija. Zastori se spuštaju na “Snakeskin“, poprilično eksperimentalnim kolažiranjem stečenih iskustava. Norme se urušavaju stalnim promjenama smjera, a kratki pojasi stabilnosti variraju od operskih segmenata, dubstep eksplozija i slatkog popa.

“SAWAYAMA“ uspješno upravlja raznim muzičkim referencama, često ih interpolirajući u cjelinu lišenu generalne kategorizacije. Zapravo je i razumljivo da pletora prisutnih tema bude obrazložena raznovrsnim glazbenim rješenjima, pri čemu su kapitalistički porivi dualitetom električnih i akustičnih gitara na “XS“ dovedeni do apsurda, a fragilan muški ego ismijan je disco-dance instrumentacijom na “Comme des garcons (Like the Boys)“ – protest protiv ideje da se samopouzdanost mora prikazati na ‘muški način’. Dekonstrukcija popularne glazbe biva dodatno potkrijepljena naglim uronima u apstrakciju.

“STFU!“ brutalno dobra nu-metal kompozicija, isječena povremenim potezima šećernog mehanizma, djeluje kao ekspulzija gnjeva protiv mnogih primljenih mikroagresija na bazi rase, a “Tokyo Takeover“ miri sve utvrđene sukobe u neprepoznatljivu masu buke – elektropop s pratećim oštrim gitarama, navijački uzvici na refrenu, dvojezična realizacija … Za kraj, trebalo bi izdvojiti stadium rock uradak “Who’s Gonna Save U Now“, pjesmu koja oplakuje nepredvidivu naklonost promjene.

Podvucimo crtu i zaključimo jedno – vrhunci “SAWAYAMA“ toliko su genijalni da se pojedini momenti, u nedostatku dosega iste razine, čine naivno lošijima. “Paradisin“ te “Love Me 4 Me“, u kontekstu albuma, jednostavno ne ostavljaju dublji dojam, pogotovo smještene između dvije od najboljih pjesama godine – “Akasaka Sad“ i “Bad Friend“, a “Fuck This World (Interlude)“ nije dostatno definirana. Navedeni primjeri nisu neznatni, daleko od toga, samo nažalost blijede u usporedbi s ostalima. “Paradisin“, satkana od mjehuričastih slojeva zvuka, sadržava neodoljivu melodiju pripjeva i zanimljivu igru saksofonom, dok bi “Love Me 4 Me“ lako tvorila highlight suvremenog r&b djela.

Ukratko, realizacija priloženih ideja čini odveć beskonačni obzor novog ‘punka’ još širim. Polivalentno pisanje, opčinjeno iskonskim tegobama i ljepotama života, kolaborira bezgrešno s naprednom produkcijom i emotivno bogatom prezentacijom – prostor za napredak i dalje postoji. Za razliku od jednog ovogodišnjeg memoara, “SAWAYAMA“ zaista predstavlja jedinstveno iskustvo besprimjerne važnosti!