Rijeka snova

1979., kada se tek spremao plimni val novovalne muzike (prvi albumi Azre i Prljavog kazališta) izdan je album koji je bio miljama daleko od sirovog, uličnog načina izražavanja, pun finih tekstualnih dosjetki te sofisticiranih produkcijskih rješenja koja nisu uočljiva na prvo slušanje.

Riječ je o albumu “Vrijeme i zemlja I” benda Vrijeme i zemlja.
Logično, album je potonuo među širom publikom, ali žiteljima grada iz
kojeg je Vrijeme i zemlja bio je vrlo bitno ostvarenje (prvi izdani LP
nekog riječkog pop-rock benda)

A riječ je o možda najtalentiranijoj grupi svih vremena u zemlji Hrvatskoj. Gitarist i glavni autor grupe Nenad Bach već je preko 25 godina u SAD-u (pjesma “Can We Go Higher” je okupila mnoge velike njuške iz svjetske popularne muzike, a sudjelovao je i na Woodstocku 2, te prodao preko dva milijuna primjeraka nosača zvuka), Davor Tolja je svoju darovitost potvrdio kao član dueta Denis & Denis, dok je ritam sekcija (Marinko Radetić i Joško Serdarević) držala ritam u podcijenjenoj novovalnoj Xeniji.

Možda i nije neobično da se sada, 30 godina poslije, u vremenu nekakvog novog novog vala pojavi reizdanje te podsjeti glazbene konzumente što je možda olako propušteno 1979. I, što se nudi? Albumu definitivno treba dati nekoliko preslušavanja više, jer je prilično anakron za današnje (a i tadašnje) vrijeme.

Bach i družina su akustičari (na tragu dvojca Simon & Garfunkel), čiji zvuk obogaćuje Tolja na klavijaturama (čije dionice možda vuku na u to doba poznatu grupu Steely Dan). Aranžmani su eterični, snoliki, fluidni ‘lelujavi’, poput nježnog povjetarca i kao takvi stvaraju šansu da slušatelj promaši bit pjesama ako nije dovoljno koncentriran. S takvom pločom “Vrijeme i zemlja I” je ostala istinski antipod gore spomenutim uličnim električnim ‘urlatorima’.

“Vrijeme i zemlja I” najvećim dijelom uspijeva biti zanimljiv, a ponegdje i nešto više od toga (na primjer, singl “Tvoja mama sjajno kuha” donosi tone ironije ispod naoko ljigi-ljigi aranžmana). Pjesme imaju snagu da pokažu kako su na njima radili izuzetno daroviti klinci, ali povremeno se izgube u vremenu i prostoru u kompliciranim dionicama i ‘soundscapeovima’.

S druge strane, neshvatljivo je da na cijelom izdanju nema podataka o posljednje tri pjesme (naslov, autori, nešto, bilo što, išta), naročito kad se zna da je u cijeloj priči svoje prste imao Bach koji zna kako se to radi u Americi već dvadesetak godina.

Sa sadašnje perspektive ovaj album izgleda kao dobra predigra za dalje profiliranje autorskog i izvođačkog rukopisa grupe. Možda bi “Vrijeme i zemlja II” bilo remek-djelo ili bar dva koraka ispred prvijenca, nikad nećemo znati, ali u svakom slučaju lijepo je imati i ovo.