Rijeka i dalje pruža mnogo zadovoljstva

Opće je poznato da je riječka scena jedna od najzanimljivijih u nas, posebno u rocku, ali se posljednjih godina utjecaji šire, pa dobivamo i mnoge autore koji uopće ne koketiraju sa spomenutim žanrom, već traže svoj zvuk u drugim glazbenim odrednicama, ponajviše u elektronici, a kao takvi najzanimljiviji produkti iskristalizirali su se Markovski i Quasarr, a sada im slobodno možemo nadodati i Manofon.

Manofon je nastao kao suradnja Vedrana Križana iz Fiumensa koji je zaslužan za glazbene kulise i Borisa Štoka iz Quasarra koji je zadužen za vokalnu interpretaciju benda. Zajedno zvuče kao pravo osvježenje na domaćoj sceni što dokazuju i pilot singlovi koji su pobrali vrhove ljestvica eminentnih radio postaja.

Melodijski dio Manofon ponajviše slaže na klaviru, odnosno klavijaturama nakon čega naljepljuju ‘računalne’ dodatke koji većinom nisu prekomplicirani, već kao sol u juhi, tek toliko da malo popravi okus. Tu ponajviše računam na orkestracije kojih ima, ali su svugdje tihe i neuočljive, tako da pretjerano ne zamaraju slušatelja, jer je ovaj album ipak elektronski pop, a ne nešto drugo.

Suprotno glazbenim podlogama koje su stvarno odlične i vrlo zanimljive, vokalni dio se čini nešto slabijim, odnosno manje interesantnim zbog ravnih interpretacija koje često nisu u rangu s muzikom.

Dodatni minus bi svakako išao afektacijama u stilu Urbana (ponajviše se osjeća u uvodnoj “Intro“) koji je izgleda ‘idol’ svim riječkim, ali ne i samo riječkim, glazbenicima. To svakako ne mora biti loša stvar, ali u ovom slučaju moram istaknuti da su pjesme koje su odmaknute od klasične ‘Urbanizacije’ mnogo upečatljivije i sigurnije, te bend pokazuju u najboljem svijetlu.

Dosad njihova najpoznatija stvar “Ovisnik, zvuk” je jedna od ključnih na albumu, ali i za bend uopće, budući da im je to prva zajednička napisana pjesma. Početak joj je vrlo akustičan, pa se postepeno podebljava plesnim beatovima, do vrlo raspjevanog refrena. Vjerujem da bi ova pjesma postala i globalni hit da ju potpisuje neki svjetski jaki autor.

Inače, album otvara već spomenuti “Intro” koji zvuči kao kabaretski tango, slijedi je “Ovisnik, zvuk”, potom se prema sredini i u sredini albuma nalazi pregršt interesantnih brojeva od kojih bih izdvojio naslovnu “TV um” kao jedan od mojih favorita zbog zanimljivih poigravanja klavira, bubnja i basova, dok na kraju albuma pronalazimo dvije minijature (odlična je “Live Cut” u kojoj je posuđen glas G.W. Busha), instrumental “Asocijacija br. 7” i dva remiksa najavnog singla “Ovisnik, zvuk” koji ipak nisu u razini ostatka materijala.

“TV um” je zreo album dvojca koji zna što želi i zna kako to postići bez obzira na žanrove kojima šaraju. Svirajući elektronski pop s povremenim koketiranjem s jazz fusionom, ambijentalom i inim pododrednicama, Manofon se pokazao dosta intrigantnim za naše područje zbog čega su zainteresirali mnoge glazbenike koji su im se rado pridružili u izradi ovog albuma.

Gostovanja su odlično odrađena jer se svaki gost podredio Manofonu, a ne suprotno, pa se uopće ne osjeća da na albumu ima Nene Belana, članova Gustafa, Urbana & 4, E.N.I., Riversica…

Za kraj bih još nadodao da mi se posebno sviđa omot albuma koji me prvo asocirao na svjetla Las Vegasa, a zapravo je običan cirkus snimljen u noći.

Ono što vidite na blještavom omotu, to možete i očekivati ‘unutra’, pregršt smirenih i mid-tempo pjesama obojenih karakterističnom elektronskom rukom dvojca koji ne bježe daleko od pop forme, ali su miljama daleko od nje, a zovu se Manofon.