Richard Ashcroft: Iskustvo i mudrost

Dolaze li s godinama iskustvo i mudrost? Svatko bi rekao “da, naravno”, a kad pogledamo slučaj Richarda Ashcrofta, taj zaključak je neminovan. Još od ’90-ih i The Vervea, bilo je jasno da ima ono nešto u sebi što je godinama skrivao u solo karijeri. Posljednji album, a tako i novi, pokazuju da je sad iskusan i mudar glazbenik koji radi možda i najbolje stvari u vrijeme kad se približuje 50.-om rođendanu (nedavno navršio 47).

Naslov albuma je malo pretenciozan jer ime “Natural Rebel” asocira na neki žešći i britkiji album, a dobili smo niz predivnih ljubavnih pjesama koje klize jedna za drugom. To je cjelina kojom Ashcroft pokazuje da dostojno stari, ne želi se više ulizivati mlađoj publici, već radi ono što mu najbolje ide, gitarske pjesme zaraznih melodija koje lakoćom ulaze pod kožu.

Ipak, jasno se osjeti da prati što se događa na glazbenoj sceni danas, pa je dio svojih motiva posudio od Kurta Vilea i The War on Drugs te tome nadodao svoj nos za britpop melodije. Ponegdje se poigrava i s gitarom poput Claptona ili Santane (primjer “Born to Be Strangers”), pa se nadam da to nije neki sljedeći korak u njegovoj karijeri već samo trenutni ukras pojedinim momentima albuma.

Ako tražimo neku pjesmu koja je mogla biti najavni singl, tu je Richard Ashcroft perfektno odabrao “Surprised by the Joy“. To je pjesma koja govori kako se treba uživati u životu i ljubavi, lagana, melodična stvar s pravim orkestracijama na pravim mjestima što samo dokazuje ovaj dio o mudrosti i iskustvu.

Uvodnih nekoliko pjesama su nositelji albuma. Nema tu hitova (po mojem, nema hita ni na cijelom albumu), već je ljepota pjesme izbačena u prvi plan i tako se možebitno upropastio komercijalni uspjeh albuma, ali baš zato sve djeluje kompaktno i razigrano, melodično i zavodljivo, kao iz najboljih dana The Vervea.

Nakon odličnog uvoda, u samoj središnjici se nalazi ta pomalo čudnjikava “Born to Be Strangers”, dok prema kraju ponovno dobivamo niz zanimljivih pjesama koje kvari dosadna “We All Bleed”, ali sve razbudi odlična završna i urnebesno bučna “Money Money” (tu čak i pašu te gitarske solaže) u kojoj je jasno da se materijalizam ne sviđa Ashcroftu.

Kao cjelina, “Natural Rebel” je vrlo dojmljiv i zaokružen. Možda joj nedostaje poneki jak singl, ali to je sad druga priča. S ovim albumom, Ashcroft se pokazao kao autor koji dostojno stari, više se nikom ne želi ulizivati, već radi isključivo za svoj gušt. S obzirom da je u takvom izdanju i najbolji, “Natural Rebel” djeluje kao lijep aspirin za (britanske) jesenje kiše.