Revolucionarno dijeljenje albuma

U posljednje vrijeme smo vidjeli svakakve tipove izdavanja albuma na nekonvencionalne načine. Sve je više manje počelo s gerilski objavljenim “In Rainbows“, da bi se potom mnogi poveli njihovim primjerom s mp3-cama na vlastitim stranicama, a ovih dana imamo i jedan sličan primjer kod nas s bendom Buđenje koji poklanja više komada svojeg albuma po cijeni jednog.

Iskreno, moram reći da me je jako iznenadio podatak da je grupa Buđenje došla do svojeg trećeg uratka, budući da sam tijekom godina čuo njihovih svega nekoliko pjesama pa sam pretpostavio da imaju samo jedno izdanje dosad. Ovaj novi, “Nije nesreća“, ne odmiče se previše od zvuka svoja dva prethodnika.

Buđenje je negdje između dviju struja, niti pravi pop, niti rock, ali ipak, mnogo više teže popu i estradnim trikovima što se najviše iščitava u jednostavnim stihovima i šablonskim rješavanjem pojedinih glazbenih dionica.

Jedna od glavnih figura na stvaranju albuma svakako je bio i producent Igor Ivanović, koji je pomogao u oblikovanju cjelokupnog zvuka benda približivši ga u pojedinim trenucima pjesmama kakve već godina sviraju Crvena jabuka i Prljavo kazalište ili nešto ranije Parni valjak s time da bend u niti jednom trenutku ne bježi od standardnog Gibonnijevskog dalmatinskog, odnosno mediteranskog popa.

Osim njega, pripomogli su i mnogi drugi gosti od kojih su najzvučniji Hus i Brk, vokal Tonya Cetinskog ponovno je u pjesmi “Oprostija bi sve“, koja je za ovu prigodu remiksirana, tu su još Geržina i pomalo zaboravljeni Peggy i mnogi, mnogi drugi.

S tolikim gostovanjima sam bend gubi na svojoj prepoznatljivosti, budući da svaki gost u pjesme donosi nešto tipično svoje, zbog čega smatram da je to trenutno i maksimum benda jer im nedostaje više autorske zrelosti i snage da postanu ‘elitni izvođači’.

Kako obično to biva kod ‘pop estradnjaka’, najčešća tema u tekstovima je ljubav, bila ona sretna ili nesretna, a u tom pogledu Buđenje isto nije iznimka. Mora se naglasiti da je Buđenje u tom pogledu solidno, nema niti jednog briljantnog teksta zbog kojeg bi se rezale žile, ali nema niti debakla u stilu stihova jednog splitskog bračnog para.

Teško je pogađati koje bi pjesme mogle postati radijski hitovi u nas, ali potencijal za taj uspjeh imaju uvodna, “Nije nesreća” koja zvuči najrockerskije, “Srićo moja“, koja se pomalo vuče na gibonnijevsku spiku, u refrenu “Čovjek s tisuću lica” bi mogli mnogi pronaći nešto ‘svojeg’, dok se za Husovu “Monopol za tugu” može reći da je netipično žestoka.

Buđenje je ovim albumom odlučilo i darovati svoje fanove, pa je tu uz 10 regularnih stvari čak i četiri bonusa. Prvi od njih je njihov najveći hit, duet s Tonyem “Oprostija bi sve” u remiksiranoj verziji, Surka salsa remiks pjesme “Nisi loša“, akustična verzija “Nije lako“, te “Balada k’o i druge” koja je možda i zaslužila biti u regularnom dijelu albuma budući da je bolja od prosjeka albuma.

Da se vratim još malo na početak s markentinškim trikom u kojem dijele tri albuma po cijeni jednog – jedan za kućnu upotrebu, jedan za auto i jedan za prijatelja. Ovakav primjer dijeljenja albuma pokazuje da je cijena samih izdanja kod nas prevelika, da ima mjesta u snižavanju njihove cijene, ali to nikako da se i dogodi, pa zato su i naklade samih albuma toliko male jer radije svi skinu s neta ili preprže CD koji vole. Vrlo pohvalan način samopromocije Buđenja.

Najveće zamjerke albumu išle bi na račun refrena pjesama koji su u nekim trenutcima i stereotipni jer su gotovo svi melodijski vrlo slični izuzev nekoliko brojeva (najbolji primjer “Srićo moja”) gdje se poigrava s Gibonnijevskim tipom pripjeva.

“Nije nesreća” učvrstit će Buđenje sa svojim mekim rock-pop zvukom u nekoj zlatnoj sredini na domaćoj glazbenoj sceni, gdje su mnogo bolji od npr. Letećeg odreda, ali još daleko od njima ‘bliskih’ Gibonnija i Tonya Cetinskog.