Revolucionarni ‘download’ album

Moram priznati da sam dugo dvojio kako započeti ovu recenziju, ali onda mi je došao u ruke tekst iz jednih dnevnih novina u kojima je njihov renomirani kritičar pričao više o samoj tehnici objavljivanja albuma s brdom vlastitih razmišljanja i idealizacijom ‘free downloada’, umjesto da se usredotoči na sam album “In Rainbows“.

U potpunosti se slažem da polagano (ali i sve brže) zamire fizički format albuma u vidu CD-a, koji su već godinama preskupi pa običan tinejđer mora dobro razmisliti kako će utrošiti džeparac, na provod, kino, koncerte ili će se ‘nagraditi’ originalnim albumima njemu dragih izvođača; na kraju mnogi odluče da je bolje ‘proslaviti’ vikend, a albume besplatno downloadati s interneta.

Kako bi Radiohead izbjegao da drugi zarađuju na njima (legalni download-servisi), oni su odlučili objaviti novi album na svojem siteu u mp3 formatu, a najveća caka je da ga možeš platiti koliko želiš. Tu su se dugo lomila koplja ‘zbog čega tako?’ i ‘kakve će posljedice to donijeti glazbenoj industriji?’.

Sada ovdje dolazi do velikog razilaženja između idealizacije ovog postupka te samog uspjeha dotične akcije. Mnogi ljudi, naviknuti na ‘besplatnu glazbu’, nisu previše shvatili ovaj princip kupovine “In Rainbows”, a kako je teško izbjeći navike, mnogi su posegli za njim već utabanim putevima ilegalnog ‘skidanja’, zbog čega je i samim tim pomalo neuspio ovaj eksperiment.

Ali mora im se priznati hrabrost za inovaciju, a moguće je da će se već sljedećim albumima (ne samo Radioheada, već i drugih izvođača koji će odlučiti ovako izdavati albume) smanjiti sva konfuznost te da će se uspješnije razvijati ovakva legalna prodaja umjesto dosadašnjih načina nabave albuma. Vjerujem da su oni zadovoljni, makar su možda očekivali i mnogo veći odjek.

Druga važna stvar je sama ta cijena ‘plati koliko vrijedi’, odnosno ‘koliko želiš’… Čitajući po raznim forumima, mnogi su shvatili da je album potpuno besplatan, da se samo mora platiti transakcija od 45 penija da bi album legalno bio tvoj. Mnogi nisu skužili da ga moraju platiti (čemu plaćati ako ga možeš dobiti badava) pa im se prosječna cijena od 3-4 funti koja se spominjala bila (pre)napuhana, makar bi zapravo trebala biti normalna. Mislim da je realnija prosječna cijena oko funte, ako je uopće i toliko… Stvarno bi bilo zanimljivo vidjeti brojke o cijelom pohvatu!

Sve u svemu, cijeli ovaj projekt je zamišljen kao što bolja promocija samog fizičkog formata koji će biti uskoro objavljen u jako bogatom izdanju s mnogo dodataka. Koliko su uspjeli, saznat ćemo već za nekoliko tjedana (početkom prosinca), a do onda nam ostaje samo nagađati.

Sve u svemu, kao što smo se mogli uvjeriti već u nekoliko navrata, mnogi izvođači uvelike osmišljavaju kako uvaliti što više albuma, nekih ih poklanjaju na koncertima, neki ih dijele uz novine, neki najavljuju da će objavljivati samo singlice jer albumi više nemaju smisla.

Sve je više-manje ok za nas, krajnje konzumente, ali megalomanski glazbeni diskografi zbog toga jako negoduju jer oni gube dio svog kolača (sami su si krivi zbog previsokih cijena!). Sami autori (izvođači), u principu, ne mogu biti na gubitku, jer se ipak sve svodi na kvalitetne koncerte čime uvijek mogu pokriti svoje ‘kreativne i umjetničke tantijeme’. A diskografi… Više stvarno nikog nije briga za njih jer su previše krojili glazbene trendove s pop (i sličnim) princezama.

Uf, izgleda da je ovo vrlo nepresušna tema, zbog čega sam se i ja mnogo udaljio od same teme, albuma “In Rainbows”, ali sam osjećao da to moram izreći, pa se nadam da mi nećete previše zamjeriti.

Što se tiče samog Radioheada, započeo je radom početkom ’90-tih, a već na prvijencu “Pablo Honey” upiknuli su hit s kojima su ušli mnogim ljudima u srce (naravno da se radi o pjesmi “Creep”). Sljedeći albumi “The Bend” i “OK Computer” se smatraju vrhuncem brit-popa, britanske glazbe ’90-tih, a samim time su i jedni od najboljih albuma uopće. Potpuno zasluženo!

Nakon njih su krenuli u eksperimentalne vode, koristeći mnoštvo elektronike nauštrb melodije, što nije svima sjelo, a kritičari su ih i dalje hvalili jer nisu kužili pola posto o čemu oni sviraju.

Kraj 2007. vratio je Radiohead na sve naslovnice, prvenstveno ‘gerilskim’ objavljivanjem albuma, ali i materijalom koji vraća bend u sam vrh. Isprva, preslušavajući album nije mi previše legao, mislio sam da i dalje kompliciraju i seciraju svaki ton, ali svakim novim slušanjem album je počeo sve više sjedati na mjesto pa moram priznati da je ovo najbolji album Radioheada od epohalnog “OK Computer”.

Album ima svega deset pjesama, ali standardna ekipa (ponovno su radili sa ‘svojim’ producentom Nigelom Godrichom) ih je spakirala u izvrsnu cjelinu koja se sluša u jednom dahu. Elektronski dodaci ovdje nisu prenapadni, kao što se prije znalo događati, već su uklopljeni u jednostavne minimalističke melodije koje se time obogaćuju na jedinstven način. Sve ćešće upotrebljavanje zvukova iz miksete u rocku ne donosi uvijek dobre rezultate, ali kada to radi Radiohead, izgleda vrlo inovativno i efektno, makar i oni znaju ponekad pretjerati.

Rad na “In Rainbows” trajao je zadnje dvije godine pa se ne može reći da je išta prepušteno slučaju. Mnoge su pjesme ranije svirane na raznim koncertima (neke su stare čak i desetak godina), pokušao se dobiti odjek javnosti na njih. Nakon toga svaki put su se vraćali i još malo dorađivali pjesme pa smo zato danas i dobili ovako uspješan i kvalitetan album.

Nakon uvoda u album pjesmom “15 Step” zakratko me zabolila glava, jer pjesma počinje nekim struganjem po pločama što zvuči vrlo iritirajuće pa sam pomislio da su opet u nekom svom filmu kojeg samo oni kuže, što se događalo i zadnjih desetak godina, počevši od “Kid A”, ali (u ovom slučaju dobar ali) grdno sam se prevario i već nastavak pjesme (a i album u cijelosti) donio je nešto melodičniju glazbu, makar je i dalje dosta mračna i eksperimentalna.

“Bodysnatchers” je izvučena duboko iz garaže, zvuči vrlo frenetično i neurotično, a neodoljivo podsjeća na Black Rebel Motorcycle Club u najboljem mogućem izdanju. Ovako žestoke i prljave gitare nisam očekivao od Radioheada – ugodno su me iznenadili – a samom Jonnyu Greenwoodu konačno će se početi (još više) tepati kao vrsnom gitaristu, što mu se dugo osporavalo, a momak je stvarno glazbeni genij.

Pjesma “Nude” je poznata već desetak godina, a bend ju je znao često izvoditi na koncertima pod drugačijim imenima, najčešće “Big Ideas” ili “Big Ideas (Don’t Get Any)”. Pjesma je prava radioheadovska, vrlo lagana, melankolična i bogatih orkestracija, pa svojom atmosferom dosta vuče na Bjork.

“Weird Fishes/Arpeggi” je vrlo živog ritma kojeg Yorke obogaćuje izvrsnom interpretacijom (njegova ‘standardna’ s vrlo jecajućim vokalom), “All I Need” je lagana s raznim zvončićima i elektronskim dodacima koji su u svrhi popunjavanja glazbe pa pjesma dobiva na širini u kojoj se ističe prekrasan, bučno-orkestralno-sanjivi završetak pjesme, dok se s “Faust Arp” vraćaju dosta zatvorenom tipu pjesme, s pomalo čudnim ritmom i dobro organiziranim gudačima, a to je ujedno i jedina pjesma s albuma koja prije nije izvođena uživo.

I ostatak albuma drži vrlo visok nivo, a izdvojio bih pjesmu “House of Cards“, u kojoj su jedni od najljepših ljubavnih stihova koje je Yorke napisao u karijeri – “I don’t want to be your friend, I just want to be your lover. No matter how it ends, No matter how it starts“.

Revolucionaran ili ne, “In Rainbows” će ostati upamćen u povijesti glazbe kao začetnik novog vala promocije albuma, a svojom kvalitetom bi mogao pridonijeti da se spominje u konkurenciji za kandidata albuma godine, makar to ne zaslužuje u cijelosti. Još uvijek postoje neke mane i mušice kojih se nisu riješili, ali instrumentalno su vrlo dobro ukomponirali svoj zvučni zid pa se sada sva prijašnja lutanja mogu razumjeti.

Radiohead kakvog smo poznavali na početku karijere nikada nećemo dobiti natrag, ali i ovaj novi može dostići tu kreativnu razinu, a možda je i premašiti, jer kako se svi razvijamo, tako i glazba evoluira.

Od besmrtnog brit-pop benda Radiohead je postao vrlo ekperimentalni, čime je samo malo zbunio prijašnje fanove, a novi im se svakodnevno pridružuju, čime već godinama dokazuju svoju snagu, posebice u Britaniji, a i ostatak svijeta ne može ostati ravnodušan na njihovu viziju glazbe.

Vrijeme je postalo jako hladno, s čestim kišama, no kada pogledate ‘dugu’, osjetit ćete toplinu oko svojeg srca, s ponešto ekperimenata, ali i pregršt melodija koje će vas odagnati od crnih misli. Radiohead su ponovno napravili suvisli album zbog čega im iskreno čestitam!