Robert Randolph and the Family Band
We Walk This Road
Datum izdanja: 26.08.2010.
Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear
Žanr: Blues, Funk, Gospel, R&B, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Svojim trećim albumom Robert Randolph nastavlja istraživati tradicionalnu afro-američku pjesmaricu kombinirajući funk, rock i blues sa starim pjesmama nekadašnjih crnih robova, demonstrirajući što se sve može napraviti spajanjem starih i novih stilova.
Robert Randolph, majstor pedal steela, ostavio se svojih eksplozivnih čitanja Jimija Hendrixa i drugih velikana s gitarom, primirio se od rock izričaja, te se u produkciji T-Bone Burnetta odlučio posvetiti pjesmama koje su početkom prošloga stoljeća pjevali robovi na nepreglednim plantažama pamuka i inspiraciji koja je od njih potekla.
Stoga i naslov “We Walk This Road” nije neutemeljen: The Road, preveli bismo kao ‘put’, nije uvijek mjesto na kojem se želite naći. Metafora za beskonačna ponavljanja i kolebanja istovremeno je i simbol neograničenih mogućnosti. Randolph i njegova ekipa od ‘puta’ su napravili svojevrsnu posvetu teškim vremenima kroz koja je prolazila američka ‘niža rasa’. Nekada je to bila glad, siromaštvo, nekada mržnja, izoliranost, nekada rat ili nedostatak vjere u bolje sutra.
Dvije godine trajalo je snimanje albuma, najviše vremena otišlo je na istraživanja. U pomoć su pozvani etnomuzikolozi i povjesničari koji su češljali kroz dostupne blues, folk i gospel snimke kako bi pronašli one najreprezentativnije. Prema vlastitom priznanju, Randolph je na iTunesu ostavio 5.000 dolara, no u konačnici se isplatilo.
Kako bi uspješno ispreplitao prošlost i sadašnjost, osim starih napjeva naći će se na albumu i moderni kantautori sa svojim pjesmama, respektabilni gosti (Ben Harper, Leon Russell, Doyle Bramhall II i Jim Keltner), te tri obrade najvećih: Johna Lennona (“I Don’t Wanna Be a Solider Mama“, Princea (“Walk Don’t Walk“) i Boba Dylana (“Shot of Love” u kojoj gostuje Jim Keltner koji je bubnjeve svirao i na originalu). The Family Band uistinu je postao prava (proširena) obitelj
Ipak, pjesme su obrađene tako da previše nalikuju jedna drugoj (gotovo identični tempo, tonaliteti…) tako da nijedna ne odskače, što je istovremeno i dobro i loše: dobro jer album dobiva na zaokruženosti i jedinstvenosti, a loše jer vrlo brzo umori slušatelja.
Slušatelji naviknuti na uobičajena Randolphova ‘divljanja’ primijetit će određenu zadršku u pjesmama, kao da se nije razmahao onako kako može i želi, no objašnjenje je posve jednostavno: ovo nije album kojim se veliča virtuoznost, već se u prvi plan stavljaju neke druge kvalitete. A kada dođe vrijeme predstavljanja uživo, napravite korak unazad i dajte Robertu Randolphu mjesta za onu punokrvnu ‘pedal steel’ propovijed.