Retro-moderna synth punk zabluda

Frontmena Modern Delusiona znamo kao jednog vrlo upornog lika koji je već mnogo godina na sceni i svirao je u The Babiesa, Dykemann Family i Welcomin’ Committee In Flames. Okupio je oko sebe jednako iskusnu ekipu i nova trojka je spremna.

Modern Delusion se djelomično razlikuje od prijašnjih Lautarovih projekata, ali ima ujedno i mnogo sličnosti.Prvenstveno to je i dalje jedan garažni punk rock, ovdje obogaćem synthovima. Produkcijski je sve ostavljeno u lo-fi što je razumljivo za ovakav tip glazbe, ali ostaje malo žao da s moćnijom i modernijom produkcijom nisu to začinili na pravi način.

Lautarovi uzori se nikad nisu previše mijenjali, samo su se u pojedinim projektima utjecaji malo mijenjali, pa tako jasno možemo u Modern Delusion čuti sve ono što ga je vuklo još od The Babiesa naovamo. Naravno, bilo bi iluzorno govoriti da je Lautar Modern Delusion jer odličan bubanj i synthovi su ono što dodatno daje šarm ovom albumu.

Zanimljiv spoj synth punka se vrlo dobro osjeća u uvodnim pjesmama od kojih bi “Tears in Hell” mogli proglasiti jednom od nositelja ovog izdanja, prava melodična buka s refrenskim deranjem “Hell“… Sličan dojam ostavlja i “Changing” koja djelomično podsjeća na prvi album The Horrorsa dok su ovi još svirali horor-punk. A stranu ploče dodatno začini “Future” koja bi mogla postati prava garažna punk himna.

Druga strana kreće ramoneovskom “Mental“, da bi potom došlo nekoliko ujednačenih i albumu vrlo zahvalnih pjesama koje dižu tempo, a sve kulminira finalnom (ujedno i jedinom koja traje preko tri minute) “Days” koja je maksimalno usporena i djeluje kao neki skriveni rad The Velvet Undergrounda.

Kao mnogi regionalni izvođači, Modern Delusion su zaključili da nema baš kruha od domaćeg terena, pa su odmah po objavljivanju albuma krenuli na europsku turneju. Upravo takav stav bi mogao pomaknuti način razmišljanja Hrvata za bendove koji pjevaju na engleskom jeziku, ako (slučajno) netko uspije vani.

Ovo jest stvarno moderna zabluda kako i ime benda kaže, sve je retro, sve je fino garažno, ostavljeno na miksu kojega gotovo i nema… Kad izvučete ovu ploču i stavite u gramofon, nitko ne bi rekao da je proizvedeno u 2015., već barem da je staro koje desetljeće. A ipak, dobro je. Možda ovu ploču krivo shvate ljudi koji govore da današnja scena ne valja, da je nekad bilo bolje; Modern Delusion upravo spaja to dvoje na vrlo zabavan način kroz niz dvominutnih ekspresivnih pjesama.