Reizdanje pomalo zaboravljenog debuta

Red Hot Chili Peppers ne bi bili jedan od najvećih bendova današnjice, da nisu napravili ultimatum i pod svaku cijenu vratili Johna Frusciantea u bend krajem ’90-tih. Nakon velikog uspjeha s “Blood Sugar Sex Magik”-om, tada još vrlo mlad Frusciante nije podnio teret slave te je upao u pakao droge.

Sastanak s Anthonyjem Kiedisom tijekom odvikavanja, naveo ga je na povratak u Pepperse s kojima je ponovno dostigao, a i prestigao stare slavne dane. Ovog puta, nešto stariji, nije poklekao prijašnjim porocima.

U posljednje vrijeme, u pauzama matične grupe, izdao je cijeli niz albuma, od čega se najbolje pamte šest albuma i jedan EP iz 2004. Nevjerojatno je koliko samo ideja ima jedan tako jednostavan čovjek, koji i sam priznaje da mu različiti duhovi iz glave pomažu u pisanju pjesama. Naravno, nisu svi albumi bili vrhunski, ali u prosjeku su držali visoku razinu.

“Niandra Lades And Usually Just A T-Shirt” je solo-debut Frusciantea iz mračnih dana čestih overdosea. Album je iz 1994., a ovih dana je nanovo izdan. Dugo vremena nije se moglo do njega jer je povučen iz prodaje, zajedno s drugim “Smile From The Streets You Hold”, na želju samog Frusciantea koji je bio nezadovoljan što su albumi bili dostupni publici. Vjerojatno su ga na to ponukali njegovi umišljeni ‘prijatelji’ iz glave.

Ovaj album je zapravo dvostruki, što se može primjetiti i iz samog popisa pjesama. Prvih 12 pjesama čine “Niandra Lades“, a ostatak neimenovanih pjesama “Usually Just A T-Shirt“. Prvi dio ima porijeklo još sa sessionsa za “Blood Sugar Sex Magik”, a ostatak je složen kasnije, i to po redu kojim su nastajali.

Dok u Peppersima njegova gitara klizi i ispušta popične melodije, na solo uradcima forme su uvijek bile nešto komplesnije te uništavale melodioznost pjesama. Ti elementi uvelike se očituju i na ovom albumu s pjesmama koje su vrlo jednostavno snimljene i bez kvalitetnih produkcijskih zahvata.

Ujednačenost se osjeća tijekom cijelog albuma, pjesme su uglavnom bazirane na akustičnoj gitari, ponekad jako distorziranoj, klaviru i vokalu Frusciantea, koji je dubok, tmuran, a ponekad i zavrišti.

U takvom nizu nema smisla neke pjesme isticati, ali ipak bih izdvojio “Curtains” kao najbolju, te “Untitled #3“, “Untitled #7” i razigranu uvodnu “As Can Be“.

Da se razumijemo, ovo nisu Peppersi, niti nešto blizu toga, nego vizija spasa jednog pomalo ‘prolupalog’ autora sklonog samouništenju. Na svu sreću, uspio je preživjeti teške dane pa danas možemo pratiti nove uspjehe ovog glazbenog genijalca u Red Hot Chili Peppersima, ali i u sve zanimljivijim solo pohodima.