Porcupine Tree
Deadwing
Datum izdanja: 07.04.2005.
Izdavač: Lava / Dancing Bear
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ne znam jesam li ja jedina seljačina koja do sada nije bila previše upoznata s britancima Porcupine Tree, ali, ako je suditi po ovom albumu, vidim da bi mi trebalo biti žao zbog toga. Na počecima ’90-ih bio je to samo solo projekt njihovog frontmana Steve Wilsona, da bi se kroz desetljeće i pol ovaj bend pretvorio u jedan od najinovativnijih bendova u prog glazbi danas. Svoju virtuoznost na instrumentima nisu zloupotrijebili i od pjesama napravili školu gitare, bubnjeva, basa i klavijatura, već su snimali (i još snimaju, očito) albume ispunjene atmosferičnim melodijama koje su veliku većinu vremena u vjernoj službi lijepe pjesme.
O nekim većim usporedbama ovog “Deadwing” albuma s njegovim prethodnicima ne znam apsolutno ništa, ali sam po reakcijama publike primijetio da je album malo drugačiji, ali ne i manje dobar zbog toga. Čak štoviše. 60-minutno remek-djelo načinjeno je od 9 pjesama, ponekad kratkim lijepim radio slušljivim, a u nekoliko navrata i 10 minutnim igrarijama koje svojim strukturama rade dobar presjek preko cijelog albuma. Posebno se to može reći za prvu “Deadwing” koja izmjenjuje zvuk i strukturu pjesama čestu kod artističkih i alternativnih bendova iz 90′ godina.
Ipak, srce albuma i pjesma koja me najviše zaokupila je “Arriving Somewhere But Not Home” koja se protegnula na dugih 12 minuta. U ovom slučaju, u ovako dobroj pjesmi to se čini pravom sitnicom, pa mi nije žao cijeli odlomak potrošiti na tako nešto. Lagani početak, razvijanje pjesme kao da se sprema zakoračiti u neku bajku priredilo je uvod pjesmi u kojoj su se isprepleli vjerojatno svi bendovi i zvukovi na kojima su Porcupine Tree (ponajviše glavni mozak benda Steve Wilson) temeljili svoje ideje.
Pjevanje se proteže od Maynarda iz Tool, baš kao i bass dionice na nekim dijelovima, pa sve do Jane’s Addiction. Rifovi su se dotakli progresivaca Dream Theater, a atmosfera me je oduševljavala povremenim akustičnim i komercijalnijim pjesmama Pink Floyda. Bez ove pjesme, album bi bio puno lošiji, i falilo bi mu ‘ono nešto’ što nas tjera da ga preslušamo opet.
Rokerski gitaristički dijelovi često i prikladno su prekidani odličnim pjevnim melodijama (posebno pri kraj albuma na “Open Car” i “Start Of Something Beautiful“), a smiraj albumu donijela su spora i predivna mjesta za opuštanje. Tu se misli na laganicu “Lazarus” vođenu klavirom i odličnim pjevanjem koje je na trenutke podsjećalo čak i na Coldplay, što je albumu dalo još jednu dimenziju iz koje se vidi da kao eksperimentalni improvizatorski bend nisu ostali zakopani u vremenu i melodijama s početka karijere, već napreduju i drže korak s vremenom.
Već dugo neki bend nije svoje ideje tako uspješno pretvorio u snene valove tužne, ali bezazlene atmosfere. Svojem zvuku progresivnog rocka dodali s metal i alternativne utjecaje, pa je album jedan od onih koji je unatoč svojoj melodičnosti i slušljivosti nikad ne postaje dosadan. Svako novo slušanje donosi nešto novo, što se brzo uvuče pod kožu.
Vidim i sam da je Porcupine Tree dosta teško opisati i klasificirati, ali ako volite albume koji nisu ispunjeni samo jednostavnošću i žestinom, ili s druge strane, samo kompliciranim strukturama i izdrkavanjem na instrumentima, onda će vam ovo biti jako zanimljivo i simpatično.
Svega ima u skroz prilagođenoj mjeri, pa sam slušajući ovaj album u sebi vidio i metalca, i alternativca, i čovjeka koji sluša današnju glazbu od jednom. Jednostavno i komplicirano, od jednom. Skroz dobro.