Reinkarnacija mrtvog krila

    3030

    Porcupine Tree

    Deadwing

    Datum izdanja: 07.04.2005.

    Izdavač: Lava / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Deadwing
    2. Shallow
    3. Lazarus
    4. Halo
    5. Arriving Somewhere But Not Here
    6. Mellotron Scratch
    7. Open Car
    8. Start Of Something Beautiful
    9. Glass Arm Shattering

    Ne znam jesam li ja jedina seljačina koja do sada nije bila previše upoznata s britancima Porcupine Tree, ali, ako je suditi po ovom albumu, vidim da bi mi trebalo biti žao zbog toga. Na počecima ’90-ih bio je to samo solo projekt njihovog frontmana Steve Wilsona, da bi se kroz desetljeće i pol ovaj bend pretvorio u jedan od najinovativnijih bendova u prog glazbi danas. Svoju virtuoznost na instrumentima nisu zloupotrijebili i od pjesama napravili školu gitare, bubnjeva, basa i klavijatura, već su snimali (i još snimaju, očito) albume ispunjene atmosferičnim melodijama koje su veliku većinu vremena u vjernoj službi lijepe pjesme.

    O nekim većim usporedbama ovog “Deadwing” albuma s njegovim prethodnicima ne znam apsolutno ništa, ali sam po reakcijama publike primijetio da je album malo drugačiji, ali ne i manje dobar zbog toga. Čak štoviše. 60-minutno remek-djelo načinjeno je od 9 pjesama, ponekad kratkim lijepim radio slušljivim, a u nekoliko navrata i 10 minutnim igrarijama koje svojim strukturama rade dobar presjek preko cijelog albuma. Posebno se to može reći za prvu “Deadwing” koja izmjenjuje zvuk i strukturu pjesama čestu kod artističkih i alternativnih bendova iz 90′ godina.

    Ipak, srce albuma i pjesma koja me najviše zaokupila je “Arriving Somewhere But Not Home” koja se protegnula na dugih 12 minuta. U ovom slučaju, u ovako dobroj pjesmi to se čini pravom sitnicom, pa mi nije žao cijeli odlomak potrošiti na tako nešto. Lagani početak, razvijanje pjesme kao da se sprema zakoračiti u neku bajku priredilo je uvod pjesmi u kojoj su se isprepleli vjerojatno svi bendovi i zvukovi na kojima su Porcupine Tree (ponajviše glavni mozak benda Steve Wilson) temeljili svoje ideje.

    Pjevanje se proteže od Maynarda iz Tool, baš kao i bass dionice na nekim dijelovima, pa sve do Jane’s Addiction. Rifovi su se dotakli progresivaca Dream Theater, a atmosfera me je oduševljavala povremenim akustičnim i komercijalnijim pjesmama Pink Floyda. Bez ove pjesme, album bi bio puno lošiji, i falilo bi mu ‘ono nešto’ što nas tjera da ga preslušamo opet.

    Muziku podržava

    Rokerski gitaristički dijelovi često i prikladno su prekidani odličnim pjevnim melodijama (posebno pri kraj albuma na “Open Car” i “Start Of Something Beautiful“), a smiraj albumu donijela su spora i predivna mjesta za opuštanje. Tu se misli na laganicu “Lazarus” vođenu klavirom i odličnim pjevanjem koje je na trenutke podsjećalo čak i na Coldplay, što je albumu dalo još jednu dimenziju iz koje se vidi da kao eksperimentalni improvizatorski bend nisu ostali zakopani u vremenu i melodijama s početka karijere, već napreduju i drže korak s vremenom.

    Već dugo neki bend nije svoje ideje tako uspješno pretvorio u snene valove tužne, ali bezazlene atmosfere. Svojem zvuku progresivnog rocka dodali s metal i alternativne utjecaje, pa je album jedan od onih koji je unatoč svojoj melodičnosti i slušljivosti nikad ne postaje dosadan. Svako novo slušanje donosi nešto novo, što se brzo uvuče pod kožu.

    Vidim i sam da je Porcupine Tree dosta teško opisati i klasificirati, ali ako volite albume koji nisu ispunjeni samo jednostavnošću i žestinom, ili s druge strane, samo kompliciranim strukturama i izdrkavanjem na instrumentima, onda će vam ovo biti jako zanimljivo i simpatično.

    Svega ima u skroz prilagođenoj mjeri, pa sam slušajući ovaj album u sebi vidio i metalca, i alternativca, i čovjeka koji sluša današnju glazbu od jednom. Jednostavno i komplicirano, od jednom. Skroz dobro.

    Muziku podržava