Reciklažni pop

Glazbeni pravac koji Stereolab njeguje već dobrih 18 godina mješavina je žanrova toliko različitih da je teško za povjerovati da ih je netko uspio povezati u smislenu cjelinu. I ne samo to, već su uspjeli u tome da i krajnji rezultat uistinu dobro zvuči.

S druge strane, na prvo slušanje mnogi će posegnuti za CD-om i provjeriti jesu li stavili pravi album u glazbeni uređaj, jer preslušavajući “Chemical Chords” imam dojam da preslušavam bilo koji drugi album od njih jedanaest do sada izdanih. Bilo koji. Bez pretjerivanja.

Ne smatram to nekom pretjeranom manom, dapače, oni koji već godinama prate Stereolab s užitkom će prihvatiti novih sat vremena majstorskih aranžmana prpošnog popa začinjenog zavodljivim francuskim vokalom Laetitie Sadier.

Od svojih početaka Stereloab je, grubo rečeno, balansirao na granici rocka (počesto nazivan i prvom post rock grupom) i popa da bi se ipak tijekom godina više priklonio popu te je uz povremene minimalne stilske ispade zadržao svoj tipičan stil.

Taj tipičan Stereolab stil i zvuk najviše izlazi do izražaju u otvarajućim “Neon Beanbag” i “Three Women” koji odišu tipičnim pop klišejima poput jednostavnog teksta, zarazne melodije i bogatog aranžmana zbog kojeg zaboravite na tekst i prepustite se doživljaju.

Daljnjim preslušavanjem “Cellulose Sunshine“, “Pop Molecule” te “Silver Sands” ostavljaju dojam reciklaže ostavštine sedamdesetih. Moguće da je to više zbog intenzivne upotrebe Moog klavijatura (i njihovog prilično specifičnog zvuka) nego bilo čega drugoga s obzirom na intenzivnu izmiješanost stilova.

Naslovna “Chemical Chords” je također tu negdje. Fino gradeći uvod u pjesmu u najboljoj maniri Motown zvuka, te nakon što pripremi slušatelja na suptilno bogati vokal ranga Roberte Flack, glas dolazi pomalo kao hladan tuš. To ne znači da je Laetitiina izvedba loša, daleko od toga, samo drugačija od glasova koji se obično sreću u tom glazbenom stilu o koji se “Chemical Chords” očešao.

Stereolab još uvijek zvuči isto kao i na prvom albumu iako su pjesme kraće, koherentnije i bogatije, ponajviše zbog primjesa glazbenih pravaca kojima su eksperimentirali unazad zadnjih nekoliko godina.

Iako je “Chemical Chords” teško nazvati albumom bez nadahnuća nije baš ni oličenje razvoja grupe već samo utvrđivanje gradiva dobro poznatog već godinama. Kvalitetnog, ali predvidljivog i nakon jedanaest sličnih albuma već pomalo dosadnog.