Razoružajmo se!

Evo na što se sve može nabasati ovih dana po internetu, doduše, s omanjim zakašnjenjem. Put the Rifle Down četveročlana je skupina elektro-zanesenjaka iz Toronta, s izrazitim osjećajem za dobar provod i još bolju melodiju – sve dalje od toga oni sami smatraju suvišnim.

Radi se o njihovom nastupnom mini-albumu objavljenom tijekom 2009. godine. Album se grafički vidno naslanja na frigidnu grafiku 8vo, ili bolje – čuvenu estetiku legendarne izdavačke kuće Factory koja bi, samo da je Tony Wilson kojim slučajem preživio tešku bolest, vrlo vjerojatno uskoro proslavila i svojih 20 godina od famoznog bankrota, podarivši tom prigodom samoj sebi novi kataloški broj.

Priča ide tako da su Put the Rifle Down željeli omot po uzoru na naslovnicu “Unknown Pleasures” – no izvođač je takvu misao smatrao dovoljno svetogrdnom pa je rezultat svega ‘kompromis’ kombiniranim motivima iz riznice Petera Savillea, Herberta Bayera, Erika Nitschea i 8vo, u jedan, oku ugodan i sasvim pristojan hommage nezaboravnom izdavaču. Ne moramo ni napomenuti da je već u ovom trenutku malo prekasno pokušati nabaviti primjerak CD-a jer očito zbog neobične fascinacije audio-vizualnim kodom Put the Rifle Down, trenutno su sve fizičke zalihe ovog izdanja iscrpljene. Kvragu!

S muzičke strane, Put the Rifle Down mnogi uspoređuju s New Order. Iako postoje neke naznake u tom smjeru, radi se o otkačenoj skupini mladih ljudi koji ne skrivaju svoje potencijalne uzore (njihov pop bez problema bi se uklopio i u izvrstan katalog čuvene indie-etikete Teen Beat!), no trude se tu inspiraciju pretočiti u vlastiti koktel energičnih, brzopoteznih i efektnih elektro-pop pjesama, koje za divno čudo ulaze u uho na prvu i ne prestaju odzvanjati s unutrašnje strane moždane polutke.

Pjesme doslovno vrište svojim pozivom na ples – uvodna “My Industrial Park” uz naredne jednako udarne – predivnu “Hot Video“, “Point of Contact“, eksplozivnu “Let Us Proclaim the Mystery of Faith” te “Sunsets“, “Dragged Across the Gulf“, instrumentalniju “Alle Tanzt” i završnu “Architekt” – jasno nam je kako se radi o tvrdoglavim nostalgičarima koji tu istu nostalgiju bez problema pretaču u vlastiti djelić soundtracka za kraj prve dekade novog stoljeća, isporučivši nepretencioznu kolekciju plesnih derivata koji sjedaju na želudac poput najfinijeg osvježavajućeg napitka.

U trenutku pisanja ove recenzije, četvorka je na vlastitoj stranici uz impresivne promotivne ulomke s novog albuma u nastajanju, radnog naslova “NRG”, već lansirala i svoju najnoviju – duhovitu obradu Coroninog dance-hita iz devedesetih, “Rhythm of the Night”. Očito je došlo vrijeme vraćanja dostojanstva plesnoj glazbi, još uvijek prezasićenoj konfekcijskom trash-čekić-produkcijom. Put the Rifle Down su se svijetu naprosto trebali dogoditi ranije.

Ironično je možda koliko smo stalno zaokupljeni ‘futurističkim’ – cijela priča neprestano ima svoje cikličke epizode, a Put the Rifle Down su upravo jedna od takvih – uhu više nego ugodno iznenađenje za male i velike plesne podije koje s guštom metemo… samima sobom.