Razdvojeni blizanci ponovno zajedno

U davnim vremenima, još tamo 1980., Savatage je u roku od tri dana snimio materijal za debi album, koji je tek tri godine kasnije bio i službeno objavljen.

No ‘robe’ , koja je naknadno snimljena i izmiksana za jedan dan, bilo je toliko da nije sva stala na jedan, a opet premalo da bude objavljena u dvostrukom LP formatu.

Zato su pjesme koje su (uglavnom) Jon Oliva i njegov pokojni brat Criss napisali za nekoliko mjeseci stavljene najprije na debitantski album “Sirens” 1983., a ostatak na sljedeće izdanje, EP “The Dungeons Are Calling“, izašlo odmah naredne godine.

‘Nepravda’ je ispravljena 27 godina kasnije, kada su se sve pjesme, baš kako je i bilo planirano tijekom komponiranja i snimanja, našle na istom izdanju, na jednom mediju. S tom razlikom da su ovdje remasterirane, pa se ona izvorna sirovost i za današnje pojmove ‘kržljavija’ produkcija dobrim dijelom zagubila u modernijoj tehnologiji, no ne u tom formatu da bi naslovi totalno ‘ispali iz štosa’.

Europeizirani heavy metal s utjecajima speeda, a čak bi se moglo popričati i o thrashu (“City Beneath The Surface” ima elemenata koji podsjećaju na Black Sabbath i na Exodus), to je ono što je Savatage ponudio na ‘otvaranju’ svoje karijere. Tako se prvenstveno mogu čuti lijepe gitarističke, ‘hevijanerizirane’ melodije, školski složeni riffovi, s brdom solaža, vrlo rezolutnim pjevanjima, ali i zavidnim angažmanom akustika, uglavnom u otvarajućim dijelovima pjesama.

Poznato je da se nakon tog albuma Savatage više kretao u pravcu progresivnog metal/rocka, pa se, gledajući s te strane, njegov utjecaj mjeri antologijskim vrijednostima. Iako tada to nije bio slučaj, danas, a i mnogo godina unazad, jasno je da je ovo materijal s vrlo snažnim utjecajem na američku metal scenu, ma koliko god se to nekima možda činilo čudno.

Čudno samo zato što onda nije vrednovan sukladno svojim kvalitetama, baš kao što je to, na žalost, i općeniti slučaj s ovim bendom, no slušajući albume i procjenjujući ih iz današnje vremenske perspektive, još je jasnije da je tome tako.

Hrpa dobrih pjesama predvođena je sredenjeritmičnom “Sirens”, za koju je inspiracija pronađena u grčkoj mitologiji, motörheadovskog ‘speederaja’ čuje se u “Rage“, gomiletinu bijesnih vokala i gitarskih solaža nalazimo u “Scream Murder“, dok je “By The Grace Of The Witch” balada naslonjena na Judas Priest.

Za tmurnu, tešku “City Beneath The Surface”, što ne čudi jer je inspirirana Jonovim noćnim morama, već rekosmo da se vrti oko heavy-doom-thrasha, a obilježavaju je i početni synthevi i klavijature, gdje je tromija, baš kao i u završnom dijelu.

Uglavnom, kako rekosmo, ovim je izdanjem nakana koja je bila aktualna prije tri desetljeća napokon realizirana, i što je najvažnije, više od samog remastera, kojih danas ima milijarde i ničemu ne služe osim čistom ‘isisavanju’ para iz fanova, ono ispunjava neku svrhu i ima neki smisao.

Jednostavno, osjeća se međusobna povezanost i pripadnost među pjesmama, osjeća se da su bile i da jesu ‘jedno tijelo, jedan duh’. A to je ono što se htjelo napraviti davno, pa se nije uspjelo. Zato se sada uspjelo, u vremenima kada bi se trebala, čak i morala, realnije sagledavati njihova vrijednost.