Raspad Mostar Sevdah Reuniona iznjedrio i prvi album

Ako je i bilo neke sumnje, nakon izlaska ovog albuma i više je nego jasno: Mostar Sevdah Reunion definitivno se raspao! Kultni bosanski sevdah-sastav se, naime, podijelio na dvije frakcije, jednu okupljenu oko idejnog vođe i producenta Dragija Šestića, te onu koju predvodi izvrsni klarinetist i harmonikaš Mustafa Šantić.

Oba sastava zasad djeluju samostalno, pri čemu polažu prava na ime Mostar Sevdah Reunion, tako se predstavljaju u javnosti i tako i nastupaju. Glasine da će već snimljeni materijal, mogući sudski spor oko uporabe imena i daljnje implikacije dekonstrukcije jednog od najprepoznatljivijih bosanskih glazbenih brandova, ipak pridonijeti konačnom pomirenju, opovrgava CD koji je pred vama: “Café Sevdah” rad je Šestićeva Mostar Sevdah Reuniona.

Hrvatski mediji nisu gotovo uopće pratili priču oko rasapa vrhunske bosanske sevdah-formacije pa je mnogima vjerojatno promaklo kako su nesuglasice u sastavu otpočele negdje koncem travnja 2007. godine. Razlog je bio izuzetno prozaičan: raspodjela honorara, o kojoj je načelno odlučivao Šestić kao menadžer grupe.

Kako je u intervjuima isticao Mustafa Šantić, veći dio benda tražio je da svirači dobiju više, no Šestić je – navodno – umjesto pregovora objavio kako za ljeto planira snimanje novog albuma Mostar Sevdah Reuniona o čemu nezadovoljni dio benda nije ni bio obaviješten, nakon čega su koncem lipnja odlučili priču iznijeti u javnost.

Epilog ove ‘da-nije-žalosno-bilo-bi-banalno-pripovijesti’ jest taj da je Šantić oko sebe okupio veći dio nekadašnjeg sastava. Šantića tako prate osnivači MSR-a Sead Avdić, Kosta Latinović, Neđo Kovačević te dosadašnji glavni vokal Reuniona, Ilijaz Delić, a priključio im se i novi član, gitarist Mustafa Behmen. Uz Šestića pak stoje bubnjar Sead Trnovac i gitarist Mišo Petrović, a i Ljiljana Buttler očito je sklonija Šestiću.

Iz svega navedenog, jasno je kako je Šestić za novu ploču morao okupiti gotovo čitav novi sastav, kao i da je najava o snimanju albuma zapravo bila najava konačnog razlaza inicijalnog Mostar Sevdah Reuniona, čiji naziv Šestić očito svojata, obzirom da “Café Sevdah” sasvim otvoreno potpisuje pod istim imenom, čiji su članovi, međutim, Gabrijel Prusina na klaviru i harmonici, basist Marko Jakovljević, klarinetist Suad Pašic-Paja te pjevači Suad Golić (nekad član poznatog Mostarskog Behara), Elmedin Balalić-Titi (koji svira i harmoniku), kao i dosad ne toliko poznati Prijedorčanin Nermin Alukić-Čerkez.

Pritom ne možemo ne zamijetiti kako se ovakva situacija ukazuje poprilično delikatnom i kada je u pitanju najobičnije recenziranje albuma: teško je, naime, ocijeniti najnoviji rad Šestićeve ekipe, a da vas se pritom ne ubroji u pristalice ‘šestićevaca’ ili ‘šantićevaca’, makar vam (kao ni potpisniku ovih redaka!) agitiranje za jedne ili druge nije ni na kraj pameti.

Nakon slušanja albuma, postaje jasno kako je Šestić nastojao zadržati prokušani recept dosadašnjih radova Reuniona – gdje je sevdah zapravo prepoznat kao idealni medij za jazzističku improvizaciju, uz zadržavanje svih prepoznatljivih izvornih elemenata sevdaha – s tim da je ovog puta Šestić, čini se, pokušao dati i dodatni naglasak na još veću improvizacijsku komponentu, uz uvrštenje čisto autorskih radova (tekst za “Evo ovu rumen ružu” napisao je bosanski preporodni prvak Savfet beg-Bašagić (1870-1934); Kafedžićeve “Sinoć sam ti, Safo, dvoru dolazio” i “Kraj pendžera Jusuf stari“).

No uz svu neutralnost i nezauzimanje bilo kakvog apriornog stava spram podjela u sastavu, mora se konstatirati kako je rezultat ovog albuma dvojben. Najbolji je primjer upravo potonja skladba, veliki 13-minutni komad s naglaskom na klavirsku jazz-improvizaciju što se uglavila između sevdaha i hancockovskih ‘vampova’, na kojem se iznimno nadahnuti momenti izmjenjuju s poprilično predvidljivim rješenjima, koji čitavu stvar čine zamornom.

Druga Kafedžićeva skladba također se ukazuje ponešto preglomaznom i preteškom za otvaranjem albuma, koju će ipak anulirati uspjela, mistična i pomalo ‘plemenska’ “Grana od bora“.

No “Razbolje se lijepa Hajrija” solidan je, ali već viđen komad gypsy-swinga kakve je MSR (bolje) napravio u barem nekoliko navrata, na primjer sa Šabanom na njihovom izvrsnom posljednjem zajedničkom albumu.”Čije je ono djevojče” pak, uz gostovanje Fevzije Sarajlića, pokazuje se možda najjeftinijim i najteže probavljivim komadom čitavog albuma, na kojem je sevdah krajnje komercijalno i umiveno okrenut prema karipskim ritmovima.

“Ali-paša na Hercegovini” je napravljena sasvim ogoljeno, samo uz Balalićev vokal i hipnotički ritam sporog, gluhog kola. No da bi ovakav koncept držao vodu čitavih šest minuta koliko traje skladba, trebalo bi dati više naglaska na jaču vokalnu improvizaciju, u što se Balalić ne upušta, pa čitava stvar opet ispada dosta razvučeno. Tada nailazi već opisano preveliko prisjećanje starog Jusufa i krajnje prigušena tužbalica “Bol za majkom“, u kojoj je instrumentalna pratnja tu tek da skicira glazbene zamisli ispod vokalne dionice.

“Evo ovu rumen ružu” Šestić prebacuje u blues, ali bez većih iznenađenja i magije kakvu ima “Gondže ružo“, možda i najljepši komad albuma.”Oj, djevojko, džidžo moja” kombinira elementarni rock-ritam i sevdalinku uz harmoniku u relativno kratkoj, ne pretjerano ambicioznoj vinjeti, dok je završna “‘Nako malo” tek insert s jedne od proba, u pokušaju da se približi atmosfera u studiju.

“Café Sevdah” tako ispada više neuspjeli nego uspjeli pokušaj da se nova Šestićeva formacija lansira kao ultimativni baštinik ukupnog naslijeđa Mostar Sevdah Reuniona. Pitanje je koliko su ovi glazbenici uopće imali vremena da pronađu vlastitu kemiju i snagu, koja je kod originalne formacije benda tijekom godina postala barem triput prepečena i ovjerena – no Šestić je ostao bez praktički dvije trećine originalnog sastava, čiju uigranost nije lako nadoknaditi.

Dodatna je nevolja što je Šestić odabrao, kao i uvijek, iznimno zahtjevne predloške, koji se često doimaju aranžerski nedovoljno izrađenima (“Ali-paša…”, “Bol za majkom, “Oj djevojko, džidžo moja”), dok neki, kao “Evo ovu rumen ružu”, naprosto vape za nevjerojatnom okretnošću i feelingom Mustafe Šantića, čiju izvanserijsku vještinu, energiju i solističku domišljatost Šantić teško da može nadomjestiti (jedino što pada na pamet je trajno angažiranje majstora poput Naata Veilova, ali sumnjamo da je tako nešto uopće moguće).

Čini se kako je Šestić više žurio izdati album s novom postavom, negoli je samoj glazbi posvetio vremena, i to mu se vratilo – s druge strane, dovoljno je usporediti “Šabana” što ga je MSR snimio s Bajramovićem pa vidjeti koliko umjetničkog naboja može ostvariti spoj jazza i snažne etno-komponente kada je aranžmanima posvećeno dovoljno vremena i elaborativnosti. Ovdje pak kao rezultat imamo komorni, tamni album bez izrazitijih zgoditaka kojima je obilovao “Secret Gate” i jedan od slabijih u ukupnoj diskografiji sastava.

Druga frakcija MSR-a također najavljuje skori album, “Emina”, koji bi se uskoro trebao pojaviti u prodaji. Iako svi zaljubljenici u sevdah mogu mirne duše držati palčeve objema zavađenim frakcijama, bez bojazni da bi ih itko mogao optužiti za dvostruku igru, nakon ovakvog Šestićeva albuma ostaje mjesta strepnji kako će shizmom unutar MSR-a najviše izgubiti sam MSR, odnosno obje ekipe.

Šantić i bratija ostali su bez vrhunskog producenta, aranžera, promotora i menadžera, a Šestić bez vrhunske, uigrane ekipe glazbenika i aranžera koji su u čitavoj priči igrali centralne uloge (Šantić, Delić). Drugim riječima, Kukoč i Rađa ne bi nikad bili prvaci bez Bože Maljkovića na klupi i teških radnika Perasovića, Sretenovića i Sobina na terenu – ali ni obrnuto.

Najtužnije je od svega ipak to da je projekt – čija je glavna svrha i ideja bilo ponovno glazbeno-kulturno povezivanje teško razdijeljenog grada – i sam završio kao i grad u kojem je nastao: duboko podijeljen.