Rapsodija kaosa uživo

Nakon posljednjeg studijskog albuma “From Chaos To Eternity” iz 2011. godine, Rhapsody Of Fire raspao se na dvije sekcije, u kojoj je klavijaturist Alex Staropoli zadržao ovu, a suosnivač i gitarist Luca Turilli napustio bend i osnovao vlastitu verziju Rhapsodya, što je potreslo i bend i fanove.

Nova postava Rhapsody Of Fire, zajedno s gitaristima Robertom De Micheliem i sad već bivšim Tomom Hessom, te bubnjarom Alexom Holzwarthom u proljeće 2012.
godine održala je “From Chaos To Eternity World Tour” tijekom kojeg je u
Europi snimljen novi live album, koji stiže sedam godina nakon “The
Dark Secret: Live in Canada 2005” i prvo je izdanje za novog izdavača –
AFM Records.Prema riječima Fabia Lionea, ovo live izdanje konkretan je dokaz snage benda i namjere da ne želi prestati svirati i stvarati glazbu za sve svoje fanove. Od prvog albuma “Legendary Tales”. snimljenog 1997. godine, Rhapsody Of Fire kreirali su stil koji su mnogi pokušali imitirati, ali nitko nije došao ni blizu ostvarenja tog cilja. Tako da se Rhapsody još i danas smatra ikonom i vođom epičnog power metala s elementima sličnima onim u soundtrackovima filmova, grandioznim zborovima i snažnim utjecajima klasike.

Album je sniman na različitim lokacijama, od Pariza, Milana i Bologne do Prattelna i unatoč tome, odstupanja u zvuku nema, konzistentan je, osim što se Fabio zahvaljuje publici na različitim jezicima. Da nije tako, moglo bi se pretpostaviti da je sniman na jednoj lokaciji. Osim toga, iz benda tvrde da nijedan dio albuma nije kasnije presnimljen u studiju, što većina današnjih bendova ipak radi. Za razliku od izdanja “Live In Canada”, koje je bilo dosta obrađivano i dorađivano, ovaj live pokušaj zvuči bolje, nešto sirovije, baš kako bi live uradak i trebao zvučati.

Sve te silne orkestracije zvuče dosta izbalansirano s cjelokupnom live svirkom, iako ponekad dominiraju, a ponekad su malo više u pozadini, no radi se o dobroj ravnoteži gdje instrumenti dominiraju kompozicijama, a prethodno snimljeni zborovi pridonose epičnosti zvuka. I Fabiov vokal je dosta dobar i pokazuje zašto se smatra jednim od talentiranijih vokala. Kada se priča o publici, ona je također ispunila svoj zadatak, dvorane su bile popunjene, a publika podržavajuća i energična.

Dvostruki album nudi dobar miks starijih i novijih stvari, na prvom albumu dominiraju uraci s posljednja tri albuma, uključujući jako dobre “Triumph Or Agony“, “I Belong To The Stars” ili “Lost In Cold Dreams“. Prvi dio završava s orkestralnom “Dark Reign Of Fire“, koja je slobodno mogla zamijeniti s “Drum Solo”, a drugi disk sastoji se većinom od starijih uradaka i sadržava neke od klasika, među kojima su “Dawn Of Victory“, “Holy Thunderforce“, “Knightriders Of Doom” i, naravno, “Emerald Sword“.

Poneke greške novih gitarista Toma i Roberta razumljive su, s obzirom da su najnoviji članovi, no mnogi bi mogli reći da bez Luce Turillija to nije to. Za skeptičnije fanove, unatoč Lucinom odsustvu, treba istaknuti da je ovo dosta dobro Rhapsodyevo live izdanje, definitivno bolje od prethodnih pokušaja i kao takvo potvrđuje da i za ovaj Rhapsody (Of Fire) ima mjesta na metal sceni.

Tekst: Ana Mihanović