Rambov “Turbo folk” za široke konzumentske mase

Što reći kada se u rukama nađe novi uradak Ramba Amadeusa. Unaprijed očekivanja jesu visoka, ali pretpostaviti kakvi zvukovi će se čuti kada disk završi gdje mu je i mjesto, gotovo je nemoguće. Gotovo znači da jedina pretpostavka o kvalitetno odrađenom glazbenom dijelu uvijek stoji, ritam sekcija ruši zidove, kako smo to već i navikli i tu nema iznenađenja. Iščekivanje se uvijek odnosi na Rambovu kreativnost i područja ljudskog društva kojima je odlučio posvetiti energiju malih sivih stanica. I Opr’o ih dobro.

“Oprem dobro” nastajao je dugo, kako Rambo kaže: “Kao i svi novopečeni vlasnici studija i mi smo pali u istu zamku, najzad u mogućnosti da radimo koliko hoćemo i kad hoćemo”. Priču o nastajanju, nestajanju i mijenama u ovom procesu naći ćete na omotu albuma i nema velikog smisla da je ovdje prenosimo. Okrenimo se onom manje bitnom – plastici, te onom ipak više bitnom – digitalnom zapisu koji se našao utisnut na istoj toj manje bitnoj plastici.

Poznajemo li Ramba dovoljno? Za otvaranje udarnički funk zvuk i oštra kritika društva, direkt u glavu..? Očito ga ne poznajemo koliko si umišljamo. Album otvara gotovo filmski uvod u priču koja slijedi, uvod u stilu dokumentarca koji objašnjava odnose učenja jezika kroz učenje kulture, ali i obratno. Umjesto kritike, doživljavamo pogled na društvo iz jednog drugog kuta, cijela prva stvar svodi se na audio tečaj srpskog za Engleze i ne ide nikuda dalje u kritiku već samo u laganu zafrkanciju uz ritam na granici funka i drum ‘n’ bassa.

Eh, da, sad kad su i Englezi ‘naučili’ kako razumjeti što Rambo priča, album kreće uobičajenijim i očekivanijim smjerom. “Demode“, ugođaja sličnog T.B.F.-ovoj “Nostalgičnoj”, ali u Rambovom stilu pomaknuta da priču priča kroz samozafrkanciju. Krećemo dalje kroz razdoblje naše povijesne zbiljnosti i prisjećamo se Druga Tita na uvodu “Adrenalina” i uz moćan drum’n’bass ugođaj, hm.. ne odemo nikamo. Malo igre riječima ne ostavlja jasnim bi li ovo trebala biti sprdnja s tom vrstom glazbe i kulturom vezanom za nju, ili nešto treće.

Jedan od skrivenih bisera albuma je “Ashik Mlaka Vodo Meraklijska“, s gostima Milovana Ilića na violini i Nasera Rušidova koji je istu otpjevao. Zašto i kako je jedna tipična izvorna pjesma iz naroda našla na Rambovom albumu možda bi Rambo trebao dati odgovor, ali niti je očekivana tu, niti se uklapa u ostatak albuma, ali na neki način podsjeća na ono što je svojedobno radio Leb i Sol za promociju makedonske izvorne glazbe.

Je li se “Turbo folk” koji slijedi odmah nakon slučajno ili namjerno tu našao, je li Rambova ideja bila na taj način poklopiti svoje goste, ili je ideja poigrati se percepcijom slušatelja koji bi ili ne bi trebao biti sposoban razlučiti jedno od drugoga? Da ne bi bilo greške, “Turbo folk” nije izvedba u istom stilu, već klasična parodija društva, toliko Rambo-tipična da se u prvom trenu prepoznaje njegov potpis.

Ono što slijedi je stilski raznolik set sa zajedničkim nazivnikom parodije, zafrkancije i kritike sve u jednom. Tu se album smiruje raznolikošću tema, ali zato postaje zanimljiv upravo nevjerojatnim stilskim i žanrovskim izmjena koje se odlično uklapaju u bazični zvuk Truta i Mihajla, ali niti oni nisu zatvoreni u svoje uobičajene okvire što se vidi u “Regiment po cesti gre” gdje su uz lagani swing ugođaj iskorišteni motivi “Mesečine”, “Sedela sam za mašinom šila sam” i stih “Računajte na nas” u bolesno-genijalnoj cjelini jedne sasvim ugodne pjesme.

Još jedan od specijaliteta očekuje slušatelja u “Još jedno vruće pivo” stihovima koji opisuju današnje konzumentsko društvo opterećeno i bombardirano marketinškim porukama sa svih strana koje je zaslijepljeno toliko da nije u stanju razlučiti kvalitetu i sve više gubi realnu dozu kritičnosti prema svemu što se nudi. Poruka je upakirana uz uobičajenu dozu Rambovog stila društvene kritike i sprdnje. Zgodan je detalj što je intro i outro otpjevan totalno skinutim Arsenovim stilom. Nakon “Još jednog vrućeg piva” slijedi “Maroko Revisited”, ili kako ga je Rambo nazvao “Zvanična verzija”, dobro nam poznatog Maroka s “Čobana”.

Pri kraju albuma se cijela priča pomalo gubi i kvalitetom tekstova, ali i glazbeno postaje malo naporna pa tako i slušatelj počinje gubiti koncentraciju na album. Predugačak rad bez ograničenja u studiju ima i tu komponentu da i konačan uradak može biti predugačak, što se i Rambu dogodilo. Srećom pa je disk bio ograničenog kapaciteta, kad već studijsko vrijeme nije.

Zaključak je da je ovo ipak jedan vrlo dobar album koji ponovno dokazuje Rambovu genijalnost i ostavlja ga na tronu izvoznih proizvoda bivše države koji su preživjeli ratna vremena i očuvali se kvalitetom, originalnošću i uvijek potrebnom humorističnom dozom kritike društva u kojem živimo. Album slušati u trenucima zabave, po mogućnosti u društvu kako biste se dobro nasmijali i kako vam ne bi promakli bitni detalji, više ušiju više i čuje.