Radovi u raju, čuda, magija i besmislica

‘Od skorog raspada do ujedinjenja pa do kraja’ – tako bi mogao glasiti kratak sažetak karijere grupe Queen u periodu 1984. do 1995., kada su izdali 5 studijskih albuma, redom: “The Works“, “Kind of Magic“, “Miracle“, “Innuendo” i “Made In Heaven“.

Probir ‘skrivenih dragulja’ (ako je vjerovati slagačima kompilacije Brianu Mayu i Rogeru Tayloru) s ovih albuma može se vidjeti na friško izdanoj kompilaciji “Deep Cuts Vol. 3” (koja je tako sastavljena da se ili jako voli ili uopće ne razumije i ja se ubrajam u potonju kategoriju). Početak osamdesetih za grupu Queen bio je otprilike nivo donje mrtve točke: dva kilava albuma (da podsjetim, kod diskografskih kuća vrijedi(lo) (je) pravilo ‘Tri komercijalna podbačaja – hvala i doviđenja!’ i kao takvo primjenjivalo se i na veličinama poput Arethe Franklin), posljednja američka turneja (zadnji čavao u lijes lošoj popularnosti u SAD-u bit će tada kontroverzni video “I Want To Break Free“), a i zamor materijala učinio je svoje.Krajem 1979. je objavljena pjesma “Video Killed The Radio Star”, koja je navijestila eru MTV-a i inflaciju videospotova. Proročanske učinke ove pjesme osjetili su i Queenovci, kada su prezentirali svoj smisao za humor u spotu za svoj veliki hit “I Want To Break Free”. Ono što sada izgleda kao primjer bezopasnog, blesavog, pa i izvrnutog humora (parodija na sapunicu), 1984. je u SAD bilo označeno kao neprimjereno, te je kao takvo posve ignorirano od strane tamošnjeg svekolikog demokratskog društva. Queen su Ameriku bespovratno izgubili, ali u ostatku svijeta situacija se popravljala. 1984. objavljen je album “The Works”, koji zvuči baš šljakerski: hitovima “Radio GaGa” i “I Want To Break Free” teško je išta prigovoriti, žestokoj “Hammer To Fall” također, dok je ostatak manje impresivan. “It’s Hard Life” ima lijepu melodiju, jedini problem je taj što smo slične vokalize već čuli kod “Play The Game” četiri godine ranije. Eksperimenti s elektronikom su nastavljeni, i dalje s lošim uspjehom.

Najgori trenuci na “The Works” gori su nego na prethodniku “Hot Spaceu” (recimo, rastrgana synthesizerska “Machines” koja je, zahvaljujući izbornicima uvrštena na “Deep Cuts. Vol. 3”), ali ima ih malo, dok u prosjeku “The Works” je bitno bolja ploča od “Hot Spacea”. Poslije se biografski doznalo da su u to doba članovi ozbiljno razmišljali prestati s radom. Situaciju je dodatno pogoršalo snimanje prve solo ploče Freddiea Mercurya, poglavito informacija da je za svoj debi album dobio veći predujam nego grupa za svoj album. ‘Sreća’ u tome bila je da se Mercuryev solo “Mr. Bad Guy” tek solidno prodavao i da je potonuo u Americi dublje nego Queen.

Pravo uskrsnuće je slijedilo 13.7.1985. na Wembleyu i to na Live Aidu gdje su mnogi, uključujući i one koji su nastupali (Elton John, Bob Geldof…) zaključili da su Queenovci imali najbolji nastup. Jedina šteta u tome je što je nastup bio kratak, inače to bi bio vjerojatno njihov definitivni live-album. Nastup je time upečatljiviji što je liječnik Mercuryu preporučio da uslijed problema s grlom ne nastupa (sličan je problem 1963. imao John Lennon, pa je to rezultiralo snimkom “Twist and Shout”).

Situacija oko Live Aida je konsolidirala grupu, pa je 1986. izašao album “A Kind of Magic”, koji je sadržavao neke pjesme upotrijebljene u filmu “Highlander”. “A Kind of Magic” nastavlja pozitivan rast grupe, iako inspiracija nije bila pretjerano darežljiva (album je autorski neujednačen), slabiji momenti su pametnije i decentnije zamaskirani.

Disco-metal “One Vision” (inače upotrebljena u filmu “Iron Eagle”) nalazi grupu u nalaženju opetovanog jedinstva, a “Kind of Magic” i “Friends Will Be Friends” će unositi dašak popa. Potonja će zvučati ‘ljigi-ljigi’, ali koga briga kad je refren tako velik i kad tako nesmetano ulazi u uho. “A Kind of Magic” je klasičan pop-rock album iz osamdesetih i ima sve što krasi pop-albume tog doba: stilsku širinu (red popa, red hard rocka, red balada, red ambijentala), ‘snare’ bubnjeve, synthesizerske pasaže, koketeriju s banalnim – no grupa se uglavnom pametno nosila sa takvim modnim dodacima u glazbi.

Turneja za “A Kind of Magic” je za grupu bila zadnja – 1987. Freddie Mercury doznaje da je HIV pozitivan, 1988. radi zajednički album s opernom pjevačicom Montserrat Caballe, nazvan “Barcelona” (naslovna pjesma bit će veliki hit). Ubrzo počinju tračevi i spekulacije o Mercuryevoj bolesti, Freddie se sve rjeđe pojavljuje u javnosti.

1989. se u prodaju pušta album “Miracle” koji donosi dvije novine: kao autor pjesama se potpisuje grupa, a ne pojedinačno autor, i “Miracle” nije bio promoviran turnejom. Album je pokazao stagnaciju, “Party” i “Khasoggy’s Ship” (što ta stvar radi na “Deep Cuts Vol. 3”?) su možda najmanje upečatljiv uvod u bilo koji album benda. Ali zato slijedi niz moćnih power-pop dragulja: “Miracle“, “I Want It All“, “Invisible Man” i “Breakthru“. “Miracle” zaključuje za Queenovce tiha “Was It All Worth It“. Iako, kvalitetom shizofren – slabiji trenuci doista su jako slabi, a koherentnost albuma kao cjeline ne drži vodu, “Miracle” je uspješno zadržao teško stečene pozicije.

Iako je neprimjereno u takvoj situaciji tražiti nešto pozitivno, Mercuryeva bolest je ipak ‘galvanizirala’ grupu, tako da su sve češće radili skupa na pjesmama. Takav je pristup donio (iako ne odmah) svježinu u rad, a svijest o tome da nemaju puno vremena za prepucavanje fokus i konstruktivnost. Kotač povijesti je okrenut prema natrag, u vrijeme kad su kombinirali progresivni rock s power-popom na tragu Electric Light Orchestra, kabaretom, i egzotičnim utjecajima.

I to je bila dobitna kombinacija za sljedeći album. Sniman tijekom 1990., album “Innuendo” je po svojoj stilskoj širini podsjetio na “A Night At The Opera”, a pjesme su jače nego na “Miracleu”. Već na uvodnoj pjesmi su podsjetili na svoje hard rock korijene (ideja vodiljia – “Kashmir” Led Zeppelina). Još su pozvali kolegu iz grupe Yes, Stevea Howea da pomogne Brianu Mayu s gitarističkim dionicama.

Grupna je sinergija procvala po zadnji put, ali zato u punom sjaju. “You can be anything you want to be, (…) be free with your tempo…” i “The show must go on, inside my heart is breaking, my make-up is flaking but my smile still stays on” stihovi su koji uokviruju posljednju ploču grupe Queen objavljenu za života Freddiea Mercurya. Takvi ‘programatski’ stihovi mogu biti ili na prvoj ploči kao manifest djelovanja, ili na zadnjoj, kao epitaf.

“Innuendo” bi se mogla usporediti s “The Game”, samo da su na vrijeme maknuli nekoliko suvišnih brojeva (prvenstveno stvarčice “The Hitman” i “All God’s People” koje su iz nekog neobičnog razloga prisutne na “Deep Cuts Vol. 3” – tamo su valjda jer je potrebna duboka ljubav prema bendu da se te pjesme vole).

“Innuendo” se može shvatiti kao zatvaranje jednog kruga: od početne, šestipolminutne naslovne pjesme, koja evocira sva njihova katkad shizofrena spajanja nespojivog, pa power pop pjesama “I’m Going Slightly Mad” i “The Show Must Go On” i refleksivnih komada kao što je “These Are The Days of My Life“. Osim njih, u bolje trenutke ubrajaju se visokooktanski hard rock “Headlong” i meditativne “Don’t Try So Hard” i “Bijou“. Ostatak spada među zabavne lakonotne pjesmuljke (“I Can’t Live With You“, “Delilah“) ili slabo podnošljive numere “The Hitman” i “All God’s People”.

“Innuendo” je bio veliki internacionalni hit, iako opet nije bilo koncertne promocije, iako su opet tabloidski lešinari ‘špijali’ Mercurya, a onda, 7.11.1991. uslijedio je šok. Košarkaš Magic Johnson objavljuje na press-konferenciji da je HIV-pozitivan i da prekida karijeru. Riječima “It’s a kind of magic“, opisivali su njegovo poigravanje košarkom, upravo onako kako su izgledali Mercuryeva scenska pojavnost, energija i glas. Dva tjedna poslije, 23.11.1991., izdano je priopćenje u kojem Freddie Mercury potvrđuje da je teško bolestan od AIDS-a, a samo 24 sata nakon toga, Mercury je preminuo.

Johnson je radikalno promijenio život (odmah je ostavio profesionalnu košarku) i tako ga uspio produljiti (Magic tvrdi da se izliječio!), a Mercury je prerano umro radeći ono što najviše voli. U 45 godina života uspio je napraviti sve, a da je poživio, vjerojatno bi to uspio ponoviti. I podebljati flomasterom.

“Znali smo da snimamo od posuđenog vremena” reći će ostali Queenovci i dodati da su se, kako je bolest napredovala, sve više zatvarali u studio i snimali pjesme. “Dajte mi bilo što, i otpjevat ću” govorio je teško bolesni pjevač, a ostala trojka ga je bespogovorno slušala. Zadnja pjesma na kojoj je veliki pjevač snimao vokale bila je “Mother Love”. Mercury je pjevao kako je god znao i mogao, a onda, pred zadnju strofu, mu je pozlilo. Više nije mogao, tako da je pjesmu dovršio Brian May, a ona je, skupa s još nekoliko snimljenih pjesama, završila na ploči “Made In Heaven”, koja je objavljena krajem 1995.

O “Made In Heaven” je teško govoriti iz bilo koje perspektive, naročito ako se uzmu u obzir uvjeti nastajanja. Ipak, to je pitka pop-ploča perolake kategorije, bez spuštanja na minimalnu ili uvredljivu razinu. Ukratko, “Made In Heaven” je bolji od “Hot Space” i to je veliki uspjeh. Nekoliko pjesama je preuzeto s Freddievog solo-albuma “Mr. Bad Guy”, a “Heaven For Everyone” s Taylorovog projekta s grupom Cross.

“Made In Heaven” je puna eteričnih struktura, na tragu “Who Wants To Live Forever”, imala je nekoliko zaraznih hitova, nekoliko solidnih stvari, a ploču kradu “Mother Love” i “Winter Tale“. Obje su lišene prepoznatljive queenovske lepršavosti i posjeduju za bend rijetko veliku dozu izravnosti, brutalnosti i depresivnosti.

“Made In Heaven” je po nepisanim regulama trebao biti stavljanje točke na grupu Queen, no to se nije dogodilo. Slijedile su razne reinkarnacije s Brianom Mayem i Rogerom Taylorom u glavnim ulogama, i koliko god oni bili simpatični tipovi (May ima više lokni od Željka Keruma i ljepše mu stoje), muzika koja je slijedila iz njihovih pera, instrumenata i grla nije imala mnogo veze s grupom Queen kakvu smo znali. Jednu od prvih kritika je uputio John Deacon, kad je napao verziju pjesme “We Are The Champions” s Robbiem Williamsom riječima “Freddiea nitko ne može zamijeniti, i svakako ne Williams“.

Kompilacija “Deep Cuts Vol. 3” sadrži neke pjesme koje se opravdano smatraju draguljima grupe (“Mother Love”, “Was It All Worth It?”), ali je i zasićena stvarima koje se nisu trebale pojaviti ni na albumima (“Machine”, “The Hitman”), tako da je takav opaki gemišt teško preporučiti za konzumiranje. Za veći dio publike je ipak bolje da se drže provjerenih kompilacija i proslavljenih albuma, te da polako otkrivaju ostatak. U ovom se ešalonu albuma ističu vrlo dobri “A Kind of Magic” i “Innuendo”, dok je “The Works” solidan, a “Miracle” i “Made In Heaven” su, svaki iz svog razloga, samo za odabrane.

Danas ponovno objavljivanje radova grupe Queen ima svoj smisao, kada glavna svjetska ženska pjevačka pop zvijezda tvrdi da se nazvala po njihovoj pjesmi (Lady GaGa), kada se njihovi svojevremeno nazvani nedostaci pretvaraju u prednosti i kada cijela pop-struja opet stremi campu, zaigranosti, živahnosti, pompoznosti, glamuru – svemu što je krasilo grupnu vizuru iz koje su se bez problema kretali u svim mogućim i zamislivim pravcima. Mnogi pokušavaju skinuti zvuk tog benda, samo mali dio njih pritom ne ispada smiješan (sjeća li se netko grupe The Darkness?), a nitko umjetnički nije dosegao razinu na kojoj su muziku stvarali John Deacon, Brian May, Freddie Mercury i Roger Taylor.