Puzzle koje je nemoguće posložiti

    2076

    In Flames

    Sounds Of A Playground Fading

    Datum izdanja: 20.06.2011.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Deliver Us
    2. All For Me
    3. The Puzzle
    4. Fear Is The Weakness
    5. Where The Dead Ships Dwell
    6. The Attic
    7. Darker Times
    8. Ropes
    9. Enter Tragedy
    10. Jester’s Door
    11. A New Dawn
    12. Liberation

    Nekako slično kao i u slučaju HammerFalla razmišljao sam i u ovom In Flamesa. Jesu li sposobni snimiti lošiji album od “A Sense Of Purpose“, koji je bio dno njihova stvaralaštva?

    Srećom, tu je situacija ipak nešto drukčija, jer In Flames nije snimio
    lošiji, ali nažalost niti bolji album od prethodnog. Tek možda mrvicu.

    Pozitivna je stvar da se album nije ‘napuhavao’ i najavljivao kao povratak korijenima, već tek kroz određene promjene, poput onih da će biti ‘korekcija’ na vokalima, više heavya, hard rocka… Sve se to ispunilo, ali u invertiranom omjeru od očekivanog. Vokali su korigirani tako da ih je sada teško ‘poloviti’.

    Ima ih, doslovce, razbacanih u growl, angrily, scream, clean varijantama, poradilo se izgleda i na emo-core izražavanjima, hard i heavy elementi izmiješani su s melodeathom, nu metalom, alt rockom, pop je dobio značajniju ulogu, i sve skupa zvuči totalno dezorijentirano, neodređeno i nesnalažljivo, ponegdje i mlitavo mlako. Gitare bi malo bile cleany, malo crunchy, malo groove, malo bi, malo ne bi solirale, iako, ima dobrih ‘dual’ dijelova.

    Muziku podržava

    Pogrešno je uspoređivati ovaj album s prvih četiri-pet i u njemu tražiti ‘one’ In Flamese. Pogrešno je tražiti izgovor u Strombladovog odlasku. To treba reći jasno i glasno. U kontekstu priče potpuno je nebitno, a ono što jest bitno je to da ovo nije dobar album, rezimirajući ga s kvalitativne razine, pa taman da je i prvi. I potpuno je irelevantno tražiti u njemu ‘stare’ In Flamese.

    Uostalom, svaki bend ima puno pravo i potporu svih normalnih u progresivnim nastojanjima. Nekima to uspije manje, nekima više. In Flamesima manje od manje. No dobro, želi li tu neko povući paralelu, ima, recimo, gitarskih melodija na tragu onih iz ’90-ih. s korijenima u desetljeću ranije, no sjajnih refrena, koji su nosili pjesme, bili zaštitni znak benda, ozbiljnih kombinacija žestokih heavy melodija i brutalnih vokala s clean ‘umetcima’, toga se neće naći čak niti u zadovoljavajućim količinama. Bar ne u kontinuitetu. Drugim riječima, i dalje se puno eksperimentira, isprobava i ispipava, i sve to nema neku težinu.

    Više je ‘malo tu, malo tamo’ razbacano, nego složeno u nekim ozbiljnim, proračunatim i zrelim omjerima. Tako da taj period In Flamesa, mislim do albuma “Clayman” (2000.), ako netko još nije (?), pod hitno treba izbrisati, jer ti su In Flamesi nestali, otišli kvragu nakon turneje sa Slipknotom prije desetak godina. Također, u pjesmama nema dovoljne snage, često korištenje sampleova guši ih, jednako kao i spomenute neodređene vokalne modulacije, promjene ritmova sve su samo ne logičke, mnogo se luta, pa ima dosta alibi rješenja, čak i onih gitarističkih. Malo se kao pokušava uhvatiti u koštac s energičnošću iz prošlosti, ali i želja da se zadrži komercijalniji prizvuk s nekakvim progresivnim razmišljanjima ne može se sakriti, pa sve to uzrokuje ubacivanje vokalno ili instrumentalnih elemenata koji nemaju puno logičkih poveznica.

    Nema niti ozbiljnijih prijelaza, interludija, nema ozbiljne atmosfere, upijajućih harmonija, u konačnici, nema ozbiljnije pjesme po kojoj bi se album upamtio duže vrijeme. Osim ako netko takvom ne smatra ‘popizirani’, sampleovima nakrcan nastupni singl “Deliver Us” sa čudnim, mutnjikavim riffovima, neadekvatnim pjevanjem i prozirnim refrenima.

    Uvodna i naslovna pjesma “Sounds Of A Playground Fading” ima, nakon uvodnog početka, žestok spoj bubnjeva i gitara, srednje brzo melo-death riffanje, dobro odmjerene vokale, solidan fini solo, pa je jedna od slušljivijih jer je logički posložena. “The Puzzle” je, s nu metalskim uvodom, melo-deatherskim ‘varijacijama na temu’, kombinacijom plovećih klavijatura i bijesnih vokala, te sporijim solom totalno promašena pjesma i jedna od lošijih koju su ikada napisali. “Fear Is The Weakness” nije ništa bolja, a ‘presamplirana’, melodičnija i epičnija alt-rockerica, ali jedna od ozbiljnijih je akusticirana, spora, psihodeličnija “The Attic“.

    Jester’s Door” nekakav je narativno-folkerski intermezzo, on dolazi prije najbolje i najstrukturalnije pjesme “A New Dawn” koja u početnom i finalnom dijelu ima jake gitare, lijepe melodije po uzoru na ranije radove, žestoke vokale poduprte mirnijima, a najbolji dio je središnji, laganiji, s clean pjevanjima, akustikama, violinama, orkestralnim naznakama, mirnim solom i povremenim vokalnim ražešćivanjem, u totalno melankoličnom raspoloženju, koje razbija agresivnija završnica.

    Kraj stiže uz nekakav pop-alt-rockerski ‘sporak’ “Liberation“, pjesmu kakvu bi danas moglo snimiti barem 90 posto drugorazrednih bendova. Imao je In Flames i u prošlosti pjesama sporijih ritmova (“Moonshield”, “Only For The Weak”, “Come Clarity”), no one su se uklopile u cjelinu, Razlog? Jednostavan. To su bile bolje cjeline.

    Ovo ovdje niti je cjelina, niti je blizu ugleda In Flamesa i onoga što je napravio u cjelokupnoj karijeri. Očigledno, daleko veći problem od onoga da se In Flames ne može i ne želi vratiti izvornom soundu taj je da se više ne može očekivati niti dobar album. A to već jest ozbiljan problem, jer ovo ovdje je sve, samo ne dobar album.

    Konzumacija ovog albuma otprilike je kao da ste ‘ogoljenog’ vojnika, bez ičega, ostavili duboko unutar neprijateljskih položaja da se snađe kako zna i umije. Pa dokle dogura.

    Muziku podržava