Putovanje sa stricem Neilom

Nikad se ne zna s Neilom Youngom. “Chrome Dreams II” je njegov novi album nakon na brzinu složenog (i baš zato efektnog) “Living With War” iz 2006. Kako ime sugerira, to je nastavak albuma “Chrome Dreams”, a koji zapravo nikad nije službeno objavljen.

Na tom albumu su se trebale naći mnoge pjesme koje će slavu doživjeti na nekim drugim Neilovim albumima (“Like a Hurricane”, “Pochahontas”, “Powderfinger” itd.). Promatrajući sa današnje distance, taj album bi možda bio jedan od njegovih najboljih, ali tko zna kakav bi zapravo bio.

Young je dakle opet gurnuo prekapanje i nastavak objavljivanja svoje arhive ustranu na neko vrijeme. Tko zna, možda jednog dana konačno objavi i originalni “Chrome Dreams” (kao što rekoh, nikad se ne zna). Impresivna je svakako količina energije i volje za novim stvarima koju Neil još uvijek neumorno pokazuje.

“Chrome Dreams II” otvara pastoralni country “Beautiful Bluebird” nošen slide gitarom i usnom harmonikom. Slijedi “Boxcar” u kojem Young preuzima svoj stari alter-ego lutalice.

“Ordinary People” s distorziranim gitarama, upozoravajućim klavirom i puhačkom sekcijom, povratak je ‘električnog Neila’ i njegova nova epska skladba, kroz čijih osamnaest minuta prodefilira galerija likova u kojoj su između ostalih manekenke, mafijaši, dileri, radnici bez posla i beskućnici u zatvorenim tvornicama. Ima tu zanimljive priče i snažne melodije, no pjesma nikako ne uspijeva potpuno raširiti krila da bi je mogli nazvati novom antologijskom pjesmom Neila Younga.

Većina pjesama na albumu spominje putovanje, cestu, pronalaženje pravog puta ili puta kući, svjetla koje pokazuje taj put i slično. Također se spominje i ljubav, ali ne ona zanesenjačka, mladenačka. Ljubav je to koja je i više od ljubavi – to je religija, mir i dom. O tome govore duhovna “Shining Light“, zaigrana “The Believer” i nježna, country stvar “Ever After“.

Dvije pjesme se obračunavaju s alkoholizmom. Zloguka “Spirit Road” koja opominje: ‘Trgni se, zadnja ti je šansa’, i cinična “Dirty Old Man” (“It’s the battle with the bottle, I’ll win it alright; But I’ve lost another round in a bar last night“), čiji masivni garage-rock nepogrešivo vuče na album Younga s Crazy Horse “Rust Never Sleeps”.

“No Hidden Path” je još jedna pjesme pozamašne minutaže, no ipak dosta različita od “Ordinary People”. Zapravo, s dugačkim gitarističkim improvizacijama sličnija je Youngovim klasicima “Down by the River” i “Cowgirl in the Sand”.

Album zatvara valcer i anđeoski zbor koji će vas ušuškati sa smirujućom “The Way“.

“Chrome Dreams II” nije Neilovo najbolje djelo, ali ako je postojao ili postoji glazbenik s osobnom, umjetničkom vizijom rocka, to je Neil Young, a ovaj album je još jedan dokaz te teze.

(“Chrome Dreams II” dolazi i u verziji s DVD-om, na kojem možete poslušati album vizualno popraćen s kromiranim filmom u Youngovoj režiji, odnosno nizom pretapajućih digitalno obrađenih slika automobilskih olupina.)