Putovanje sa smislom

Nakon pretprošlogodišnje kompilacije starih i novih izdanja nazvane “Metalmorphosized“, Iron Fireu je ovo prvi ‘pravi’ studijski album nakon “To The Grave” iz 2009. godine.

A mogli bismo reći i prvi pravi album uopće, iako, bilo je tu i više
nego solidnih pokušaja tipa “Thunderstorm” (2000.) ili “Revenge”
(2006.). No uglavnom se radilo o tipičnim, kao po obrascu snimanim power
metal albumima, kojima je nedostajalo brzine, glasnoće i energičnosti.

Ovaj put stvar je ponešto (ili podosta) drukčija i svega toga ima u više nego dovoljnim količinama. “Voyage Of The Damned” ‘teža’ je varijanta power metala, s izrazito energetskim i maksimalno nabrijanim, glasnim gitarama, pogotovo u riffičnim dijelovima gdje znaju ‘odšetati’ i u grooove pravcu. Pa tako često nailazimo na uvjerljivu gitarističku slojevitost uključujući i onu solodioničarsku, na dubinu u basevima, agresiju u bubnju, zamračenu epsku atmosferu, razorne prijelaze i znatan utjecaj klavijatura, koje se, osim u pratećim ulogama laganih atmosferom ispunjenih dijelova, znaju uzdići i pokazati orkestralne kapacitete.

Ovaj album ima većinu toga što je ranijima itekako nedostajalo, a donekle su ih svojom slojevitošću izvlačili Martinovi vokali, koji su nadvladali sve, pa tako i uglavnom oljigavljene i obezglavljene refrene. I ovdje su premoćni i premračni, uklapaju se kao ni u jedan album do sada, svoje dionice izvode bez imalo napora, bez obzira radi li se o mirnijim, emotivnijim, ili gromovitijim clean ili pak scream i growl izvedbama, a ispomoć im nude i zborske back izvedbe, koje odišu atmosferičnošću i epičnošću. Koncepcijski, pjesme imaju gustoću, imaju strukturalnu razrađenost, to se osjeća, imaju melodija, ali isto tako i kaotičnijih i tamnijih dijelova. Imaju progresivnosti u idejama.

To nagovješćuje najavni Intro “The Dark Beyond“, “Enter Oblivion OJ-666” žestok je power metal sa catchy refrenima prekrivenim žestokim gitarama, brzim bubnjevima i tečnim klavijaturama, a odlika su joj i odlični prijelazi koji zadržavaju napetost, dok ponajviše melodija po svim presjecima ima “Slaughter Of Souls“, ali i jako puno vokalnih ‘sukobljavanja’.

Ipak, većina je pjesama srednjeg ritma, ali zato velike snage, a među tima izdvajaju se riffovima nakrcana “Taken” i “Leviathan“, pjesma sa značajnim udjelom klavijatura i zbora, a “The Final Odyssey” od samog je početka napeta, dramatična balada. Srednjeg ritma je i epski, desetominutni, dramatikom ispunjen naslov “Voyage Of The Damned“, s novim vokalnim razračunavanjima, izraženijim klavijaturističkim pasažima, proklizavajućim solom i akusticiranijim, folkerskijim krajem. Mnogo žestine ima “Verge To Collide“, bez obzira na crkveno-orguljaški početak, a kao i “Dreams Of The Dead Moon” dalo bi se usporediti je s Iced Earth.

A novo izdanje Iron Fire teško da se može usporediti s bilo kojim ranije, jer ovo kako da je snimio neki drugi bend, iz neke druge dimenzije, pristigao na nekom drugom putovanju. Ovo je agresivno, moćno, beskompromisno, dramatično, epski – prokleto dobro.