Putnik zapeo u vremenu

Samo godinu dana nakon posljednjeg studijskog albuma “Bring Heavy Rock To The Land”, poslije kojeg je izašla i simfonijska kompilacija imena “Symphonic”, Jorn je objavio deseti samostalni studijski album, brojeći i cover izdanje “Dio”.

Nakon albuma “Bring Heavy Rock To The Land”, koji je bio dosta autorski
neinspiriran, Jorn nastavlja sa svojim brzinskim izbacivanjima albuma,
što dijelom više i nije iznenađenje, jer “Traveller” je opet –
neinspiriran i dijelom monoton.Prežvakano i već preslušano, ni ovo izdanje nije u skladu s impresivnim Jornovim potencijalima koje bi mogao pokazati, a koje svojim šabloniziranim posljednjim izdanjima baca u sjenu. Tek jedan novitet na novom albumu novi su solo gitarist Trond Holter i basist Bernt Jansen iz norveškog Wig Wama, koji su zamijenili Torea Morena i Nica Angileria. Novi gitarist je Jornu pružio tek djelić poboljšanog pisanja stihova pjesama koje su pisali u suradnji, te djelić osvježenog gitarskog zvuka. Naslovnica albuma lijepo je izrađena i ponovno prati Jornovu klasičnu priču s vranama.

U samim kompozicijama pjesama nema apsolutno nikakvih pomaka ni promjena, Jorn slijedi svoju provjerenu formulu donošenja heavy rocka na svijet. U jednu ruku, za istinske fanove Jorna dobro, budući da se željno može iščekivati svaki njegov novi korak ili novo djelo a da ne budu dosadni, a u drugu ruku ipak – dosadno, iako “Traveller” ipak zvuči nešto malo zanimljivije od svog prethodnika. Karakterizira ga sve ono što i sve ostale Jornove albume, klasično dobar Jornov zvuk, uz njegove odlične vokale koji, unatoč svim nedostacima, nikad ne iznevjere.

Nešto teži zvuk i riffovi nalaze se u prvoj pjesmi “Overload” i u bržoj te nešto mračnijoj “Window Maker“. Naslovna pjesma, zvučno poznata i pamtljiva “Traveller“, uz snažniju “Cancer Demon“, te spomenutu “Window Maker” ubraja se u najbolje uratke na albumu. “Legend Man” je, pak, tipična, energična i brza, a jedna od mračnijih, nešto težih i eksperimentalnijih je “Carry The Black”, gotovo najsporija pjesma na albumu. Potpuno cheesy, čak i nepotrebna je posljednja pjesma, poluakustična balada “The Man Who Was King”, koja dijelom odskače od ostatka albuma, a ponovno veliča Jornovog vječnog idola, Dia, čak i nakon cover albuma s Diovim pjesmama.

Fanovi već odavno znaju što mogu očekivati od Jorna a da praktički ni ne preslušaju album. Nema tu više iznenađenja, preokreta ni noviteta, Jorn prati ravnu liniju, zagrizao je za svoju šablonu tako jako da ostaje samo još jednom diviti se njegovom vokalu i dobro isproduciranom albumu, a s druge strane žaliti njegovo napuštanje Masterplana i prekid suradnje na side-projektima, što bi mu ipak pružilo mogućnost barem malene promjene, varijacije u zvuku pjesama i boljeg performansa, a time i potpunijeg iskorištavanja njegovog sjajnog potencijala.