Putevima samoće do najskrivenijih kutaka ljudske psihe

Molly Nilsson je po mnogočemu posebna, a ono što je najvažnije jest da od 2007. ima vlastitu etiketu i sama producira svoje albume.

Ova Šveđanka s berlinskom adresom marljivo radi na svojem glazbenom razvoju i ne da se smesti sa svog puta koji ne traži uspjeh i hvalospjeve, nego ostaje skroman u svojoj jednostavnosti i minimalizmu. No, to ne znači da je kritika nije prepoznala kao zanimljivu izvođačicu koja ima veliki potencijal i to dokazuje iz albuma u album.S pet albuma iza sebe i aktualnim šestim donijela je potrebnu eklektičnost na scenu. Uvijek avangardna, tako je i sa “Zenithom” pokazala je da može i zna utisnuti poseban pečat na svoju karijeru i ne odustati od svog stila. A to je stil synth-popa i minimalističkog popa s primjesama gothic rocka i elektronike. Ni ovaj put nije izostao specifičan crno-bijeli vizualni izričaj s coverom albuma. A takva je i njena glazba, kao da je soundtrack film-noira ili filmova Davida Lyncha. Ta mračna atmosfera s melodičnim vokalom koji nikad ne ide u ekstreme, nego je odmjeren i postojan, zaista privlači na slušanje.Molly sama piše tekstove i to je tek prava priča. Od utjecaja gotičkih romana do egzistencijalističke filozofije i suvremene problematike – sve je to upakirano u pomalo tajnovite i melankolične tekstove s primjesom cinizma i fino odmjerene distance od vlastitog procesa pisanja. I kad piše o ljubavi, Molly je ironična i sarkastična kao u “Lovers are Losers“, prekrasnom synth-pop numerom koja se izdvaja kao najupečatljivija na albumu. Ona potpuno suvereno vlada svojom glazbom, pisanjem i produciranjem tako da je album kao cjelina kompaktan i fino strukturiran i tematski i zvukovno.

“The Only Planet” otvara album s tekstom: “The lonely planet is the only planet for me, I know I’m terrible at saying ‘hi’, I’m even worse at saying good bye.” I takvi se samosvjesni i ironični tekstovi protežu cijelim albumom. Može se reći da je taj spoj spisateljskog dara i izvedbe kod Molly specifičan jer se prate i slažu kao kod malog broja kantautora.

Pjesma o sazrijevanju i odrastanju “1995” je još jedan pogodak: “…altough I’m older now, there’s still an emptiness that’s never letting go somehow.” Taj osjećaj horror vacuia i bitne osamljenosti, egzistencijalističke osamljenosti, je ono s čime se Molly suočava u svojoj glazbi i o čemu tako samouvjereno, a opet suptilno pjeva. Nju nije strah samoće i smrtnosti, nego prije svega dosade jer ona je “all alone in the night“.

“H.O.P.E.” i “My Body” su najzrelije pjesme i nekako tekstualno najjače, dok je završna “Tomorrow” u sebi skupila cijelo bolno iskustvo osamljenosti i sazrijevanja gdje se suočava sa samom sobom i slavi male pobjede nad svakidašnjicom.

“Zenith” je mračno i misteriozno putovanje najdubljim slojevima ljudske psihe koje je terapija za slušateljeve uši jer ga vodi nepoznatim i neotkrivenim putevima vlastite persone. Slušati ovaj album je pravo malo slavlje individualizma i vlastitosti u samoći koju sama Molly živi i pjeva.