Putem zagubljen identitet

Njemačka pop-punk-rock grupa Liquido proslavila se 1999. godine istoimenim albumom, a poglavito nešto prije toga singlom “Narcotic”. Poharali su tada brojne svjetske top ljestvice, postavši jedan od komercijalno najuspješnijih bendova u njemačkoj povijesti. I nakon toga nestali. Doduše, ne baš doslovce, ali njihova dva naredna albuma “At The Rocks” iz 2000. i “Alarm! Alarm!” iz 2002. godine, nisu niti izbliza ponovili uspjeh debija, i na Liquido se počelo zaboravljati.

Došao je tada i razlaz s Virgin Recordsom, a članovi grupe su se orijentirali na side projekte poput LSD Underground, The Prophet’s Project, Cages, ili My Early Mustang, koji je, usput rečeno, lani objavio sasvim solidan modern rock album.

Takav razvoj situacije počeo se tumačiti kao kraj grupe, no, potpis za Nuclear Blast izmijenio je situaciju iz korijena, i četvrti album objavljen je prvog dana proljeća. Album u kojem više nema punk formi u tolikom obimu kao u početku, i više je usmjeren prema pop rocku, sa dosta elektronskih elemenata. Istina, on je odlično izaranžiran, produciran, moglo bi se reći i odsviran, barem u onom dijelu gdje je sviran, a i vokalne su sekcije sasvim dobre, čak više vuku na rock, manje na pop.

Još da je kojim slučajem više rockersko–gitarističkih naslova poput “Bulletin“, “No Sensitive Healing” i “Jump Off“, a manje hitoidnih pjesmuljaka a la prvi singl “Ordinary Life”, ovaj bi si album mogao zaslužiti karakteristike vrlo dobrog ostvarenja. Ovako je on tek solidan materijal. Više dobar, manje loš, niti blizu razini i ugleda Liquida od prije 6 – 7 godina.