Putem do svijeta kojim vladaju mrtvi

Kada je krajem ’60-ih., a pogotovo početkom ’70-ih. godina prošlog stoljeća eruptirao prijenos glazbe među publiku na dugosvirajućim izdanjima, nekakvo nepisano pravilo, ali i praksa, bilo je da bend redovno, svake godine, objavljuje nova studijska izdanja.

Danas, mnogo godina kasnije, tako nešto (odavno) ne postoji, no ipak
ima bendova koji su još uvijek vrijedni i ‘uredni’ po tom pitanju.

Spominjemo li nešto takvo u kontekstu metala, nemoguće je izbjeći sigurno najveseliji i najopušteniji bend tog glazbenog subžanra – Korpiklaani. Doduše, 2004. i 2010. su ‘kiksali’, prošle su im bez novih albuma, no od 2003. do 2012. ‘natukli’ su ih osam i svakako zavrjeđuju makar pohvalu za trud i marljivost. Za novi album i više od toga. Nakon što su se nešto progresivnijim pristupom na “Ukon Wacka” uspjeli spasiti zamke jednoličnosti, ponavljanja i ‘zamora materijala’ kada su im albumi polako počeli sličiti na otpatke prethodnika, s “Manalom” su napravili svoje najozbiljnije djelo, koje se u mnogo elemenata razlikuje od svih dosadašnjih. Definitivno, ovo je bitno drukčiji Korpiklaani.Prvo i osnovno u čemu se razlikuje je tekstualna tematika, koja se uglavnom bazira na finskom nacionalnom epu “Kalevala”, a na to aludira i sama naslovnica, koja reprezentira maskotu Vaarija koji predstavlja Väinämöinena, sina boginje Luonnotar, jednog od glavnih likova u “Kalevali”. “Manala” je jedan od izraza za podzemni svijet, carstvo mrtvih (Tuonela, Tuoni, Mana), u koji je šamanskog junaka Väinämöinena u potrazi za proučavanjem tog svijeta skelom preko rijeke prevela mrtva djevojka. Međutim, on nije pronašao čaroliju koju je tražio, jedva se uspio spasiti, pobjeći iz njega, te nakon povratka proklinje svakog tko pokušava kročiti živ u “Manalu”.

Jasno je da takva tematika za sobom nužno povlači i tamniju, melankoličniju, depresivniju i teatralniju atmosferu, ali kompletan zvuk djeluje elegantnije, a bogme i zrelije i čvršće. Dakle, slušamo jedan mnogo konkretniji Korpiklaani, iako, ne može se reći da nedostaje prepoznatljivih ‘humppa’ ritmova i opuštenijih folky melodija prigodnih za partye ili ples uz krjesove, no nema ih ni blizu toliko kao do sada. Kao da Korpiklaani ovim albumom žele reći da njihov glazbeni intelekt nije isključiv, ograničen, vezan samo uz vesele pjesme većinom fokusirane na pijanke i veselice, već da mogu obraditi i ozbiljne i dublje teme.

Gitare imaju jasniji i glasniji heavy prizvuk s više distorzija, bas linije su poskočnije, folk melodije raširenije i raspuštenije u progresivnijim i poprilično zastupljenim izvedbama harmonike i, pogotovo, violine, a bubnjevi čvršći i žešći s nikad više duplih ‘udaranja’. Jonne se ističe vokalnim modulacijama, od grubih, grlenih, polurežećih, pa do tamnijih, vokala sklonijih emotivnijem izražavanju, uspijeva prenijeti raspoloženje pjesama kroz miks visine tona i snage, a pomoć u tome ima i u povremenim pratećim, zborskim izvedbama. Pjesme variraju od onih s baladnim ritmovima koje naprosto zrače melankolijom, pa preko srednjih, sve do brzih s protočnijim ritmovima, ali i onih s kompleksnijim strukturama (“Metsälle”), refreni jesu pijevni, no konkretniji i uglavnom ozbiljniji nego smo naučeni, a produkcija je jasna, uravnotežena, tečna, uz iznimno kvalitetnu instrumentalnu niveliranost.

“Manala” ne sadrži nijednu istinsku ‘odu alkoholu’, koja se nakon “Beer, Beer”, “Let’s Drink”, “Vodka” i “Tequilla” nekako očekivala, a najveći joj je problem što tipičnije Korpiklaani pjesme kao što su “Kunnia”, “Rauta” i “Ievan Polkka”, ako su bile predodređene da budu neke nove himne, jednostavno za to nemaju potencijal. Prije bismo se oslonili na razuzdani i rasplesani naslov “Uni“, jaki heavy folk “Tuonelan Tuvilla” sa snažnim gitarama i bubnjevima i značajnijim utjecajem harmonike, ili pak na srednjeritmičnu, melodijama protkanu bonus pjesmu “Soil of The Corpse”.

“Sumussa Hämärän Aamun” ubraja se u red sporijih pjesama, ali je iznimno energična, s jakom gitarskom thrash, a povremeno i heavy-doom orijentacijom i neznatnim utjecajima folka. U melankoličnom instrumentalu “Husky Sledge” posebno se predstavio novi violinist Tuomas Rounakari, “Dolores” je također instrumental, ali glazbeno mnogo bogatiji, najmračnija i najdepresivnija je “Synkkä“, spora pjesma s pojačanim utjecajima violine, basa i akustične gitare, a “Ruumiinmultaa” je vrlo ozbiljan folk metal srednjeg ritma sa izraženim violinskim i gitarskim solažama, te epiziranim zborskim finalem.

Sve koje muče nazivi pjesama, kao i kompletni tekstovi na finskom, a takvih je, za pretpostaviti, velika većina, Korpiklaani je pripremio još jedno ugodno iznenađenje – cijeli album na engleskom, koji dolazi u posebnoj ediciji i koji baš, očekivano, i ne zvuči dovoljno autentično. Stoga, glas ipak ide ‘originalnom’ izdanju s finskim tekstovima.

Nemoguće je, a u konačnici i nezahvalno, deklarativno reći (napisati) kako se Korpiklaani promijenio, jer jedan album je premalo za nešto takvo, no da je okrenuo novu stranicu svoje knjige, ili barem jednog poglavlja, to je i više nego sigurno. “Manala” je, bez dileme, donijela spoj poznatog i priznatog s pomalo neočekivanim Korpiklaanijem. Što je, kako za ovaj bend, tako i za cijelu metalnu, a pogotovo folk scenu, jako dobra stvar.