Put prema metalnom prijestolju

Hrvatska metal scena, odnosno njezin izdavački dio, kao da napokon doživljava svoje pravo buđenje, koje bi ovoga puta moglo i trebalo biti dužeg trajanja no mnoga ranije. Čak i prerasti u (samo)svjesno stanje.

Mnogo puta u prošla tri desetljeća bilo je raznoraznih organiziranih i individualnih pokušaja, nekih više, nekih manje uspješnih, no uglavnom se najviše zapinjalo oko jedne, i to ključne stvari – izdavača. I dok se našim bendovima vani dosta teško, gotovo pa nemoguće probiti, s časnim izuzecima, tamo gdje je moralo biti drugačije, na domaćem terenu, praktički im je još i gore. Bivali su ignorirani, potcjenjivani i odbačeni kao neka nepotrebna, benigna izraslina društva. Nezainteresiranost i nekooperativnost domaćih diskografa najveći je razlog što je Hrvatska u regiji, valjda i šire, zemlja s najmanjim brojem metal bendova za koje se zna van matičnih im granica.

Naravno, tradicionalni hrvatski jaz i prepotencija bendova, sveznanje i kolektivna pljuvačnica sveznajućih outsidera scene, također su redovito uzimali svoj danak. Skupine ili individue koje su se trudile nešto napraviti, često su bivale sotonizirane i izvrijeđane na najgore moguće načine. Kad se sve to skupi, nije nimalo čudno da se ta vrsta glazbe nikako nije uspjela nametnuti čak niti unutar pretrule, užasavajuće hrvatske rock scene zadnjih 20-ak godina. A nitko ne može reći da nismo imali i da nemamo kvalitetnih bendova. Da ih ne nabrajamo, kako nekog ne bi neopravdano izostavili. U konačnici, stigla je cijela ta priča oko ovećeg smanjivanja prodaje nosača zvuka, financijske krize i piratstva, što je bitno oslabilo utjecaj, moć, a bogme i smanjila zarade ‘velikih’ izdavača, koji su jako dobro živjeli (ponajviše) od distribucije, praktički preprodaje tuđih proizvoda.Ono što je ipak dobro u tome je to da je oslobođen dobar dio prostora za alternativne i nezavisne izdavače, koji ga sve bolje i bolje koriste. Na radost svoju, i svekolike metal nacije. Najjači slučaj kod nas, čini se, je onaj Geenger Recordsa, koji je u kratko vrijeme okupio zavidan broj domaćih metalaca, objavio im albume, i gotovo pa se nameće kao neka vrsta ‘hrvatskog Spinefarm Recordsa’. Za nadati se ne zakašnjela.

Među bendovima koji su svoje mjesto našli kod krovom GR –a i, zahvaljujući njemu, dobili mogućnost da svoj rad prezentiraju svekolikoj domaćoj metal zajednici, a i šire, zagrebački je sastav Violate. Ekipa egzistira od 2007., bilo je promjena, ne i prevelikih potresa, ili ih se bar nije previše potenciralo. “Sick Addiction”, EP iz 2009., dugo je bio jedino bendovo izdanje, a tada je, nakon dvije godine rada na njemu, stigao napokon i debitantski album “Burn The Memory”. Dariu Bulatoviću (gitara, vokal) i Mateju Hoytu (Bas, back vokali), pridružili su se gitarist/back vokal Darko Dimovski i bubnjar Igor Markić i uz njihovu pomoć, album je stigao do svoje finalizacije.

“Burn The Memory” je izdanje čija se čvrstoća, zbijenost, napetost, zamamnost i kompaktnost osjeti vrlo brzo. Čak i ne bi trebalo nužno čuti cijeli album da bi se došlo do tog zaključka. Iako poprilično naprasit, moćan, žestok i oštar, istovremeno je to i propulzivan, relaksirajući i prijatan album, čija konzumacija niti u jednom trenutku ne dopušta odsutnost duha. I uha. Uz očekivano kvalitetnu instrumentalnu izvedbu, uvjerljive kompozicione strukture i dobru produkciju, koja na pravilan način apsorbira, pa nakon toga brižljivo uravnotežuje tonove, materijal odiše naturalnom, neposrednom i nenametnutom atmosferičnošću, što mu i donosi značajan dio spomenutih osobina. U biti, i nije tu ništa novo izmišljeno, ali se zato na poznatim i postojećim temeljima, ozbiljnije i konciznije poradilo i sve skupa ispalo poprilično dobro.

Ti su temelji većim dijelom uzidani u drskost i agresiju thrash, manjim, ali jednako važnim, u melodičnost heavy metala, i to nije nimalo sporno. Ono što bi moglo biti je to hoćemo li ga nazvati post-thrash, neo-thrash, melodic thrash ili kakav već metal. No to bi trebalo biti manje važno od činjenice da smo s “Burn The Memory” dobili jedan od uvjerljivijih, pa zašto ne reći i jedan od naših najboljih metal albuma zadnjih 5, 6, 7 godina. S vrlo sočnim, simetričnim, slojevitim riffovima i pripadajućim hrapavim, zajedljivim, prgavim i konfliktnim vokalima, ponekad razbješnjelog thrash-core stila (“Expectation”), koje podupiru na mahove podproducirani, ali uglavnom stabilni i postojani cleanovi. Gitarske solaže s razvučenijim, zavijajuće-cvilećim thrash/heavy konstrukcijama, također imaju značajan utjecaj, bas daje očekivanu produhovljenost, a svojim zdravim, ispunjenim zvukom, strašću, zanosom, izvedbenom preciznošću, silovitošću, ali i pomirljivijim tonovima uz hrpetinu dinamičnih i pronicljivih prijelaza, bubnjarske se izvedbe nameću možda i kao najuvjerljivija frakcija albuma.

U substilskoj hibridizaciji ima zavidan omjer neotesanijih groove, ali i dosta puno melodičnih, catchy ritmova, što također doprinosi na raznolikosti i uzbudljivosti. Sporiji, atmosferičniji dijelovi, pogotovo oni dublje imputirani, svojevrsni interludiji, pa akustike, kao i neke solodionice, budu često kao neki ventilacijski otvori, koji služe propuhavanju, provjetravanju albuma. Onako, da ispuhnu isluženo i negativno, a usišu svježe tonove i sveukupnom zvuku donesu remisiju. Među pjesmama ima podudarnosti u koncepcijama, no ne bi se moglo reći da svaka od njih nema svoj legitimitet i integritet i da se poklapaju u većem omjeru nego je to normalno i dopušteno. Pogotovo se to odnosi na poduže naslove “Inspiration” ili “Under Pressure“, koji svojim zahtjevnijim kompozicijskim strukturama, promjenama ritmova i instrumentalnih figura, u šest ili sedam minuta zadržavaju jednaki intenzitet događanja.

U biti, sve su pjesme poliritmičkih formi, duže od uobičajenih, nepisanih thrash/heavy kodeksa, kombiniraju srednji i brzi, s pokojim usporenijim ritmom, ugraviranih uglavnom u preko pet, šest i sedam minuta trajanja. I u svima se mogu zamijetiti sklonosti autora ka kreiranju progresivnih konfiguracija. Uz navedene, sličan je slučaj i u pjesmi “Lake of Trust“, koja miksa brzine, nudi snažne main, potpomognute sa umirujućim back vokalima, obilje riffanja, soliranja, bubnjarske siline, solo ‘ispada’ basa i catchy ritmova.

Reprezentativniji obrasci thrasha mogu se pronaći u naslovima “Ancient Legacy” i “Sick Addiction“, a numera “Burn The Memory” spada u sam vrh, jer je thrasherskoj energičnosti uspjela suprotstaviti mirnoću, staloženost i ambijentalnost.

Da ponovimo. U slučaju “Burn The Memory”, radi se o kvalitetnom albumu, gledanom sa svih aspekata. Srećom, pa nije jedini dobar koji se zadnjih mjeseci pojavio pod našim metalnim nebom. Dodamo li tome da neki bendovi imaju sve veće uspjehe na internacionalnoj sceni, da se sve više slušamo i gledamo i kod kuće i van granica, stječe se dojam da je napokon došlo vrijeme da se Hrvatska dokaže i kao zemlja metalaca. Stvari se, očito mijenjaju na bolje. Gmižući, ali se ipak mijenjaju. A značajan doprinos tome, u budućnosti bi morao dati i Violate. Tako nešto najavili su ovim albumom, i to će trebati potvrditi. Opet i opet, jer samo se tako ostaje pri vrhu.