Put po autoputu I-5 i prošlosti Soungardena

    1976

    Soundgarden

    Live on I-5

    Live

    Datum izdanja: 20.05.2011.

    Izdavač: A&M Records / Universal Music

    Žanr: Grunge, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Spoonman
    2. Searching With My Good Eye Closed
    3. Let Me Drown
    4. Head Down
    5. Outshined
    6. Rusty Cage
    7. Burden In My Hand
    8. Helter Skelter
    9. Boot Camp
    10. Nothing To Say
    11. Slaves And Bulldozers
    12. Dusty
    13. Fell On Black Days
    14. Search And Destroy
    15. Ty Cobb
    16. Black Hole Sun
    17. Jesus Christ Pose

    Uvijek mi je Soundgardenova live karijera bila u nekakvoj apstraktnoj magli.

    Ljudi su cijelu jednu generaciju rastužili tog vražjeg 9. travnja 1997.,
    a budući da nam u to vrijeme Internet nije svaki dan u domove donosio
    šesnaest zilijardi informacija i podataka, o Soundgardenovim koncertima
    nismo znali puno. O činjenici da smo bili totalni klinci i da put negdje
    daleko na njihov koncert nije dolazio u obzir da i ne pričam.

    I što se onda dogodilo? 10-15 godina nakon svega toga, u trenutku kad Audioslave više nije zanimljiv, a Cornell oskvrnjuje svoje ime solo albumima, Soundgarden su se pridružili vojsci reuniona i odlučili na povratak. Novi album se piše, stvara, snima ili tko zna što, a dok čekamo ikakve konkretnije pomake, počastili su nas s nekoliko službenih i tajnih koncerata. I izdali prvi live album karijere. Uz jedan veliki ‘ali’ – snimke su iz davne 1996., s njihove zadnje pred-raspadne turneje. Zašto? Bog bi ga znao…

    17 stvari lijepo su pretrčale kroz početak ’90-ih. godina, s tim da je ovo ipak bila turneja gdje su promovirali “Down On The Upside”. Sumnjam da bi danas vrijeme potrošili na (odličnu, da se razumijemo) “Boot Camp“, ili da bi se usudili zatući žesticu “Ty Cobb“.

    Muziku podržava

    Dok za njih definitivno nije šteta što su tu, obrade (“Helter Skelter” The Beatlesa i “Search and Destroy” The Stoogesa) definitivno su nekoliko minuta u kojima bih radije čuo “Gun”, “Mailman” ili “4th of July”. “Outshined” i “Jesus Christ Pose” najbolji su presjek onoga što je Soungarden bio i onoga za što se nadamo da su još sposobni.

    Ali zato postoje i neki trenuci gdje bi dečke trebalo malo šibom lupiti po prstima. Konkretno, najistaknutijeg i najprimjetnijeg – Chris Cornella. Ako je na početku Soundgardena bio oličenje Roberta Planta mlađe generacije, onda je ono što smo čuli na koncertima Audioslavea (Bože, oprosti mu na pokušaju da tamo otpjeva išta od Rage Against The Machine) pokazatelj dubokog i bolnog pada.

    1996. je taman negdje na sredini toga. I vremenski i kvalitativno, pretpostavljam. Još je znao zavrištati i nabreknuti vratne žile, ali zato “Let Me Drown” pjeva s jednakim guštom kao i metalac svadbu, a oni viši registri izostali su i na početku “Burden In My Hand“. Već tada je bilo jasno da mu puno bolje leži onaj mirniji pjev kao na “Fell On Black Days“. No, ostavimo se Cornella…

    Kad već nisu htjeli izbaciti izvedbe s koncerata iz prošle povratničke godine, onda bi fanovima bilo poštenije pred uši porazbacati nešto iz još ranijih doba. Negdje gdje su bili gladniji i žedniji nego danas, ali i iskreniji i manje frustrirani nego na svojoj zadnjoj turneji gdje su odnosi i strast bili na niskim granama. No, to su već subjektivne želje ljudi koji su živjeli uz Soundgarden.

    Za široke narodne mase, ovo će biti još jedno poglavlje u ponavljanju gradiva. No, koliko god čudno zvučalo, bitnije će i dalje ostati ono s bogatom kolekcijom hitova iz prošle godine. Unatoč svemu – Soundgardene, hvala na uvodima i podsjetnicima. Sljedeći na redu je novi album. I to prejeben, molit ću…

    Muziku podržava