Put iz labirinta jazz-zanata

Tradicija visoko sofisticiranog jazza u Hrvatskoj nije, hvala Buddhi, upitna. No, razmatrajući historiju žanra u našim okvirima, teško se ne složiti kako bi titulu nove ere valjalo dodijeliti (i ne samo simbolično) 2000. godini.

Nakon katatoničke obamrlosti scene u devedesetima, kad su se gostovanja i imena pojavljivala sporadično i teško – sjetimo se samo debakla splitskog jazz-festivala, što je krenuo kao iz snova – visoko kvalitetni jazz u Hrvatskoj iznova je sustavno započeo puštati korijenje nakon što je led razbio fantastično suvremeni (i još fantastičnije uporni) NO Jazz Festival u zagrebačkom KSET-u, na što se nadovezala sve bolja ekipiranost uhodanih jazz-manifestacija, kao i stvaranje novih.

Svojevrsnu kulminaciju u tom smislu označilo je formiranje Jazzg festivala, koji si je dao u zadatak dovesti ako ne najbolje, a onda svakako najrazvikanije glazbenike žanra.

Medijske krikove i šaputanja oko paralelizma dvaju vrhunskih festivala u istom gradu već znaju i vrapci na grani: no činjenica je da je jazz tiho i polako izborio daleko prezentniji status u medijima i kalendarima glazbenih zbivanja, i to ponajprije zahvaljujući kvaliteti i upornosti što ju promotori sve više iskazuju.

Plodove ovakve rijetke situacije, dakako, ponajviše ubire publika – ali očigledno je, i glazbenici, pa i oni što su se tek odrazili od podloge. Pristup matične diskografske kuće prvijencu sastava Labyrinth, primjerice, živ je dokaz kako solidnu medijsku podršku ne moraju uživati samo glazbenomonstruozni izdanci ideološke ikonografije ‘vile – vuci – hajduci’ s pripadajućom propagandnom mašinerijom; došlo je vrijeme kada možete biti suvislo popraćeni i ukoliko ste jazz-debitant.

Trio Luka Veselinović (bas), Dalibor Matošević – Pipo (gitara) i Marko Matošević (bubanj) publika će najlakše prepoznati ako im kažete da su ‘to oni što sviraju uživo s Massimom Savićem’.

Status Massimovih ljudi iz koncertne sjene u svjetlu frontmenovih posljednjih radova svakako sugerira solidni svirački rafinman, ne samo u smislu ‘manje je više’ pristupa: Massimo je jedan od najkompetentnijih i najraznovrsnijih vokalnih interpretatora ovih prostora, jedini čovjek koji je u stanju otpjevati pojedine Arsenove tekstove možda čak i sugestivnije od njihova autora – a to treba znati valjano popratiti.

Ovaj samozatajni kvalitet prepoznale su i još poneke vedete, poput Olivera Dragojevića i Krune Levačića, a i klavijaturisti Matija Dedić i Kristijan Terzić, kao i (konačno jače diskografski aktiviran) Saša Nestorović na saksofonu; potonji trojac intenzivno gostuje na ploči.

Sedam kompozicija na “Labyrinthu” autorski su radovi članova benda; no, dok ova činjenica nedvojbeno upire na svijest o vlastitim snagama sastava koji je tri godine kalio zanat, energična svirka ipak pati od ponešto grča koji se često znade zateći na premijernim albumima ambicioznijih grupa.

Želja da se na prvom studijskom radu iskaže baš sve što se u prstima i utrobi skupljalo godinama, čujna je već u dramatičnoj “Badminton” čija je okidajuća ‘stop’n’go’ koncepcija intrigatna, ali, doima se, i ponešto sputavajuća za solista – kao i u proslovu sljedeće “Complex“, što ga čini mini-bubnjarski solo, u kojem trio kao da se klanja trojcu Metheny-Holland-Haynes i njihovu sjajnom albumu “Question and Answer”.

Doista, teško se oteti impresiji kako su ove dvije skladbe tek zagrijavanje za “Ciglu“, neupitno najbolju skladbu iz repertoara “Labyrintha”. Bezgrešno spajanje orijentalnog štiha u izvrsnom Nestorovićevom sopran-saksofonu, gitarskog okusa gypsy-swinga zamiješanog u dominantnu struju bopa – sve je ovdje palo ‘u oko’ i pokazalo čemu se od trija smijemo nadati.

Šteta jedino što se prije još jedne iznimne kompozicije, izbalansiranog i energiziranog hard-bopa “U-bot“, s Dedićem i Nestorovićem u frontalnim ulogama, te Veselinovićem u pomalo pastoriusalnom izdanju, ugurao nedovoljno fokusirani groove “87“, koji definitivno ubija atmosferičnost i ravnotežu prethodnice (iako se Terzić silno trudi na Hammondu, čak se i dotadašnja neupitna Matoševićeva iskričavost negdje zagubila), a fino izrađena balada “Alexandra” ipak više spušta atmosferu negoli drži slušatelja u očekivanju.

S druge strane, ono čemu se uistinu nema što prigovoriti je odlična, jasna, dovoljno glasna i izbalansirana produkcija, uistinu na svjetskoj razini – čime se “Labyrinth” najozbiljnije nametnuo kao drugi kandidat u kategoriji ‘najbolje jazz produkcije sezone’ (prvi je Kadoićev “Monster in the Garden“).

Ukoliko zadrže ovu tehničku osobinu, te kvalitetom materijala češće isplivaju iz voda jazz-zanata – što su ih dobro izbistrili – bit će to prilična vijest na sceni.

Postava: Luka Veselinović (bas), Dalibor Matošević – Pipo (gitara), Marko Matošević (bubanj), Saša Nestorović – saksofon, Kristijan Terzić – klavijature (1,3,4,7), Matija Dedić – klavir (2,5,6).