Put do besmrtne zemlje i dalje traje

Sigurno ne najpoznatiji, ali svakako jedan od poznatijih bendova čija se izdanja temelje na djelima J.R.R. Tolkkiena je finski Battlelore.

Bend koji je osnovan 1999. godine, i koji je putem ‘zagubio’ sve originalne članove, stigao je i do svog šestog albuma koji bi trebao vratiti identitet izgubljen, barem mi se tako čini, već nakon prvog, “…Where the Shadows Lie” (2002.) i drugog albuma “Sword’s Song” (2003.).

Ostala tri su uglavnom bila lutanja i teško da su ponudila ijednu suvisliju pjesmu poput “Journey To Undying Lands” ili “Sons Of Riddermark”, a kamoli jednu cjelinu. Mada, moguće da i jesu, ali ja ih nisam baš upamtio. Nekako se tumaralo tražeći čvrstu sponu između epske atmosfere, phantasy tema i spoja power i death metal i simfonijske glazbe, a tu se i nisu iznalazila najsretnija rješenja.

Dio tog ceha ‘platio’ je i “Doombound“, no nesumnjivo, mnogi bi mogli reći kako je Battlelore napokon snimio treći album. Doduše, on je puno manje dinamičan i šarolik nego što se to očekuje zna li se tematika kojom se bavi bend, i na što u konačnici upućuje i sam cover, pogotovo ako je to nešto raskošno u stilu Rhapsody Of Fire ili Blind Guardian.

Iako nedostaje veći i izraženiji utjecaj i osjećaj filmsko-dramatičarsko-borbene atmosfere, da u njemu događanja ima, to stoji. Sasvim dobra glazba uglavnom okupljena u slow i mid-tempo izričaju, pogotovo u prvom dijelu albuma, s izrazito melankoličnim, mističnim ugođajem, glazbeno u okvirima symphonic-power-gothic-dark metala s pokojim melodic-death upadom , ipak je nešto što možemo doživljavati kao ‘battlelorski’ i nečim na čemu se koliko-toliko sistematiziralo.

Za vokalnu bismo formu rekli da je rađena po ‘beauty & the beast’ obrascu, odnosno ljubazni, ali sjetno-plašljivi, raslojeni Kaisini vokali stalno se ‘nadmeću’ s grubim Tomijevim, koji šaraju između vrištećih, grleno-režećih i čistih, s povremenim narativnim dijelovima koji su, s obzirom da se radi o konceptualnom djelu, i očekivani.

Izrazito su dobro, glasno i jasno posložene gitare, u pravilu riffovsko-ritmički opredijeljene, bez nekih jačih solo izleta, bubnjevi su uglavnom mirni, staloženi, s tek pokojim blastbeat ‘ludovanjem’ i u potpunom skladu s instrumentalnim konceptom. U tu se mirnoću uklapaju i klavijature, koje, iako su stalno ‘tu negdje’, zvuče na momente nekako premlitavo i monotono.

Rekli bismo, umjesto da stvore dodatnu mitsku atmosferu, i ovu koja im se nudi znaju potisnuti svojom sterilnošću, a ni emotivnost i strast nisu im jača strana. Da je tome tako, ‘krivac’ je i predobra produkcija koja nekako ne priliči ovom djelu, jer nedostaje joj više hrapavosti, grubosti, tvrdoće, više prirodnosti, što bi sigurno doprinijelo prirodnijem soundu, koji bi više bio asimiliran s cjelokupnim konceptom.

Glazbeni spomenusmo, pa recimo da je u tekstualnom dijelu obrađena Tolkkijeva priča “The Children Of Húrin” koja prati herojstva Túrina Turambara, koji je postao slavan zbog svog junaštva u bitkama. A stalno ga je pratila tragična sudbina – od smrti trogodišnje sestre od kuge, preko stalnih borbi s različitim vojskama i pogibija najboljih prijatelja, zavjere u kojoj je stradao od zmaja Glaurunga, pa sve do hrabre smrti.

Spojena s glazbenim dijelom nudi relativno zanimljive 54 minute, u koje je utrpano nekoliko izrazito dobrih, ali i nekoliko ‘tanjih’ naslova. U zanimljivije i bolje spada “Bloodstained“, stvar s laganim akustično-riffičnim početkom, jednoslojnim i dvoslojnim ženskim pjevanjem nadograđenim growlinzima, glasnim gitarama, uz ‘šlag’ sastavljen od flaute i gitarskih akustika.

Nešto više mističnosti u klavijaturama ima “Iron Of Death“, plus izražen kontrast ženskih i muških vokala, više melodija u gitarama, te blastbeat koji daje prividno ubrzanje. “Last Of The Lords” vjerojatno je najjača stvar na albumu, s laganim početkom poput gotovo svih, puno melodija, orkestralijama okrenutih aranžmanima, pravim heavy solom, agresivnijih melodeath dijelova, te najvažnije, s najjačom povijesnom atmosferom.

Najviše tuge ima u “Doombound”, ujedno i najdužoj, još jednoj sporoj, osamminutnoj pjesmi, koju posebno naglašavaju flauta, akustična gitara i gudanja. Odjavni instrumental “Kielo“, s ratničkim bubnjevima, pianom, gudalima, flautom i onomatopejom truba, nudi atmosferu kakva je trebala biti kontinuitet.

I dovodi do kraja ovaj album, koji sigurno ne spada u vrh Battleloreovih ostvarenja, ali je nešto najbolje što je napravljeno od “Sword’s Song”. Što znači da je pitanje može li se Battlelore ponovno identificirati sam sa sobom ostavljeno za neku drugu prigodu.

Koja će se, bez sumnje, ponovno ukazati, a koliko će za to trebati, o tome sada ne treba razmišljati.