Pustinjska arhaičnost i moderna gravitacija

Tročlano društvance iz jednog od najrockerskijeg grada na svijetu, Liverpoola, u oko osam godina postojanja stiglo je do drugog studijskog albuma.

Hvaljeni “Monnos” iz 2012. dobio je nasljednika, koji je, kao i
svi, ali baš svi drugi albumi, imao ‘zadatak’ nadmašiti, a u najmanju
ruku biti ‘al pari’ s prethodnikom. Da ne razvlačimo, otprilike
nešto takvo mu je i uspjelo.“Blood Eagle” je unutar doom/drone subžanra održao epsku napetost i monumentalnost kroz riffičnu monolitnost s obiljem titrajućih, reperkusivnih, niskopodešenih, ultrafrekventnih tonova, pojačanu melodijsku hipnotičnost, teške ritam sekcije, te izrazito arhaičnu atmosferičnost. Pjesme su uglavnom spore do srednjeritmične, a brži tempo je skoro pa raritetnost. Njima dominiraju poput magle gusti, ultra zmazani, debelim slojem prašine ‘premazani’, onako pustinjski riffovi, spram kojih vrišteći, katkad gotovi pa zapomagajući vokali, djeluju kao spasonosni zov iz oaze.

Pumpajući basevi i tvrdi, kruti bubnjevi, s dosta mašte i energije u prijelazima, podržavaju napetu, neizvjesnu atmosferu, a produkcija je očekivano retroistički zasićena i zamućena, čak i više od subžanrovskih standarda. Promjene akorda djeluju dosta sinhronizirano, što zajedno s nadopunama, istina dosta sličnih, Jonovih i Philovih vokala, pomažu da materijal unatoč tome što jeste trom i tup, nimalo ne djeluje zamoran i dosadan. Pogotovo u ‘razvučenijim’ pjesmama “Crown Of Talons“, “Gravity Chasm” i “Altar Of Grief“, koje zadržavaju podjednak intenzitet u svojih 8 do 10 minuta trajanja.

“Foreammer” je upola kraća, stvar s ponajviše srednjeg ritam i jasnijih, ukusnijih melodija, slično kao i u slučaju naslova “Horns For Teeth“.

Sve u svemu, “Blood Eagle” je jedan, u najmanju ruku zanimljiv album, koji spaja staru, srednju i novu školu mračnog rocka i metala. I koji bi svoje mjesto mogao naći na policama fanova u rasponu od onih Black Sabbatha, preko Pentagrama, Wizarda, Orange Goblina, sve do modernijih doom/stoner bendova.