The Charlatans
Simpatico
Datum izdanja: 17.04.2006.
Izdavač: Sanctuary / Menart
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Jedini preživjeli bend Madchester revolucije, koja je vladala u Velikoj Briatniji ’80-ih godina i koja je pokušala povezati rock s klupskom dance kulturom, vraća se ponovno na scenu svojim devetim studijskim albumom.
Nakon što su im se revolucionarni drugovi kao što su The Stone Roses i Happy Mondays odavno predali i povukli još sredinom dvedesetih, The Charlatans ni nakon 16 godina ne posustaju. Pa barem se može reći da su doista uporan bend. Ali koliko se ta upornost, zapravo, isplatila?
Iako smo od The Charlatansa u ovih 16 godina doista puno toga mogli čuti, moram priznati da mi dodavanje reggaea i duba njihovoj paleti zvukova nikada ne bi palo na pamet. Ali eto, očito su to još rijetki preostali zvukovi u kojima se nisu okušali, pa su zato na svom novom albumu “Simpatico” pronašli mjesta i za takve ritmove.
Ipak, nemojte misliti da će vam se ovaj album nužno svidjeti samo zato što i inače volite reggae glazbu, jer je ovdje taj žanr i dalje ukomponiran na rock’n’roll podlozi, a njegova je uloga svedena na davanje plesnog ritma čitavom albumu.
“Road To Paradise” je jedina pjesma na albumu na kojoj će Tim Burgess zaista pokušati zvučati kao Bob Marley, iako nisam baš sigurna da mu je to bila dobra ideja. “Dead Man’s Eye” obiluje ska ritmovima i pomalo vuče na Maddnesse, dok bi se “NYC (There’s No Need To Stop)” mogla opisati kao nekakav isforsiran disco-punk. “Sunset And Vine” je, s druge strane, instrumentalan electro-pop, tako da, ako ništa drugo, The Charlatansima ne možete zamjeriti da su napravili jednoličan album duboko ukorijenjen u samo jednom zvuku.
“Muddy Ground” bi još i mogla proći kao balada dostojna ranijih radova benda da se Burgess potrudio smisliti inovativnije stihove od “I sit on the muddy ground waiting for you“. Ovako je to još samo jedna u nizu osrednjih pjesmica na osrednjem albumu. Jedina stvar na “Simpaticu” koja je uspjela barem malo zadržati moju pažnju je “Glory Glory“, vjerojatno zato jer je najbliža njihovim indie rock korijenima.
Moram priznati da baš i ne razumijem ovaj album. Od svih navedenih zvukova kojim album obiluje, niti jedan ne zvuči tako da bi mogao dulje zadržati pažnju slušatelja. Iz toga ga razloga ja, vjerojatno, nikada više neću poslušati nakon što napišem ovu recenziju.
Jedino što se The Charlatansima mora priznati da dobro rade na ovom albumu je ono što rade već niz godina, a to je da jednostavno – traju.
