Sum 41
Screaming Bloody Murder
Datum izdanja: 28.03.2011.
Izdavač: Island / Universal Music
Žanr: Pop, Punk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nekada mi je žao što neki bendovi naprosto ‘moraju’ sazrjeti.
Kad vas Green Day ili Blink 182 zabavljaju trominutnim pjesmuljcima o
temama koje ne pozivaju na revoluciju protiv novih svjetskih poredaka,
onda nekako čovjeku postane milo oko srca i želi da tako i ostane. Ali,
ne!
Svi se kad-tad zasite plitkih tema i zabavne pratnje, pa čak i kanadski Sum 41 najave album ‘bolji, ozbiljniji, žešći i – zreliji’. Ma… nije ih ni za kriviti… Svatko se zaželi novih izazova.
Frontmen Deryck Whibley ovaj put zauzeo je trostruku ulogu na ovom albumu, pa je osim vokala odradio i produkciju, a budući da su album službeno snimili u sastavu trojice, uzima si zasluge i za veliku većinu gitara. A ono što nekako najviše upućuje na tu nekakvu zrelost povremene su teatralne klavijature (ultimativni i dosadni pokazatelj ‘sazrijevanja’) i aranžmani kojima ovaj album približavaju onome što u zadnje vrijeme rade My Chemical Romance. Plus još malo nove žestine na sve to.
Sa svojih 14 pjesama album djeluje mrvicu prerastegnuto i dosadno za jedan pop-punk-rock bend, pa se iza njega šulja dojam kazališne predstave u kojem je Deryck opjevao najintimnije teme svoje karijere. Pjesme su najbliže ‘epskome’ što ovaj bend može, a za jedne deklarirane punk-rockere ovdje ima neobično puno pravog tehničkog muziciranja i metaliziranih riffova.
Recimo, naslovna stvar “Screaming Bloody Murder“, osim metal istrzavanja ima čak i nekakav solo, “Crash” kombinira My Chemical Romance i Metallicin pumpajući riff, a “Blood In My Eyes” nakon tipičnog početka prerasta u jednu od zanimljivijih stvari ovog benda prošaranu zbilja svačime.
“What Am I To Say” i “Over Now” su laganice (bez kojih bi album imao više energije i manje dinamike), a nije teško za pretpostaviti da su upućene Avril Lavigne, s kojom je Deryck prekinuo pred godinu-dvije.
Ali, bez straha – Sum 41 zadržavaju svoju prepoznatljivost. “Jessica Kill” blizu je njihovih punk himni, a gotovo svaka stvar ima sing-along refren ili brzi dio koji podsjeća na “Does This Look Infected” i društvo.
No, konačna presuda ipak donosi nekako izmiksane osjećaje. Za nekog granično upoznatog sa zadnjih nekoliko godina ovog benda, čini se da je ovo korak u boljem pravcu od zadnjeg albuma “Underclass Hero”, ali i da bend nekako cupka na nekom raskršću i još odlučuje kamo krenuti.
Nekoliko očitih fillera (na albumu “All Killer No Filler” kleli su se da to kod njih ne postoji) i nedostatak ultimativne bombe od hitoidnog singla (kakav ovakvim bendovima i njihovoj publici jednostavno treba) smanjuju opći dojam albuma. A njihova poznata predanost dugim turnejama i odličnim koncertima sigurno će i ovom albumu pronaći neko logično mjesto i iščupati nekoliko stvari koje će postati njihovi klasici. Naći će se negdje u ovih četrdeset i nešto minuta.
