Psihodelična monotonija

Iako su The Black Keys bili vrlo nabrijani u želji da se što prije vrate u studio i slože novi album, ozljeda bubnjara Patricka Carneya je očito napravila svoje, pa su trenutno The Black Keys malo po strani.

The Arcs su novi bend Dana Auerbacha koji je složen od ljudi s kojima su većinom i do sada The Black Keys na ovaj ili onaj način surađivali, a vjerojatno je plod viška slobodnog vremena kojeg je Dan imao zbog spomenute Patrickove ozljede ramena.Što smo s The Arcs dobili? Generalno, čisti sljedbenik posljednjeg albuma “Turn Blue” koji je lišen bilokakvog iznenađenja i uzbuđenja.Već s “Turn Blue” bilo je jasno da je Dan željan više se okrenuti masivnijim i psihodeličnijim pjesmama nešto laganijeg ritma, pa je to uspio postići na ovom albumu. Kao što sam rekao u prošlom odlomku, da je ovo potpisano kao The Black Keys, malo tko bi se pretjerano bunio jer je ovo logičan slijed nakon zadnjeg albuma.

Problem ipak nastaje što su pjesme premeditativne, imaju retro psihodelični štih i kao da Danova ekipa nije htjela previše odmicati od ranije ucrtane šablone za skladanje pjesama. Naravno, ima tu i jako dobrih pjesama, ali preslušavajući album vrlo brzo sve splasne u jednu monotoniju kojoj se teško vidi kraj jer album ima čak 14 skladbi.

Nakon cirkuskog intra, album kreće jednom od ponajboljih skladbi albuma “Outta My Mind” koja upravo zvuči da je ispala s “Turn Blue”. Nakon nje slijedi nekoliko pjesama koje kao da su rađene po copy/paste metodi, budući da su vrlo slične uz tek neznatne glazbene promjene. Naravno, po tekstovima se one razlikuju, ali površni slušatelj neće uvidjeti neku pretjeranu razliku među njima.

“Stay in My Corner” je jedan od najboljih komada albuma i to prije svega jer su se lijepo odmakli od ostavštine The Black Keysa. Kroz nju su prošarali soul uz retro rock, pa ne čudi da je upravo ta pjesma odabrana da prva procuri u javnost jer su s njome napravili najbolju moguću navlakušu.

Pred kraj albuma dolaze pjesme u kojima se također u većem obujmu otišlo u sasvim novim smjerovima upotrebljavajući različite sintetičke zvukove za dobivanje što originalnijeg zvuka. Tu su nažalost i najviše podbacili jer su te pjesme dobile dimenziju više zbog čega će ih mnogi preskočiti.

Ukupan dojam albuma “Yours, Dreamily,” je tako-tako. Prva dva najavna singla bili su najbolje što je album ponudio, a to nikad nije dobro za neko izdanje. Većina pjesama je poprilično usporena, pa time cijeli album dobiva na monotoniji i jednoj sporovoznosti kao naš HŽ. Po tome bi mogli reći da je album i fino zaokružen, ali što će zaokruženost kad nas ništa pretjerano ne pobuđuje da album preslušamo iznova. Ipak, svakako treba pohvaliti Danovu želju za malim odmakom u odnosu na ono što radi s Patrickom Carneyem u The Black Keysima.

Na samom kraju albuma je pjesma “Searching the Blue” koja ujedinjuje sve nove elemente što je The Arcs htio predstaviti i da je više takvih moćnih pjesama, album bi bio mnogo uspješniji, a ovako se ipak nadamo da će Dan i Patrick sami u studio jer ovako (svi članovi benda su potpisani kao autori pjesama) očito dolazimo do uzrečice ‘puno babica, kilavo dijete’.