Prvijenac i odmah najbolji domaći album

Za sve one koji ne vole čitati dugačke recenzije, da zaključimo odmah na početku: “Ovo je najbolji domaći album godine”. A ujedno je i debi album splitskog benda čiji članovi, zahvaljujući studiranju, trenutno imaju i zagrebačku adresu. Kako je Leut Magnetik snimio debi album godine?

Pa, za to su zaslužni ljudi iz Aquarius Recordsa koji su pokrenuli Inkubator, tj. natječaj za mlade, neafirmirane bendove, a glavna je nagrada bila, pogađate, snimanje prvog albuma. Ono što je, vjerujem, Leute izdvojilo od ostalih bendova i osiguralo im pobjedu je činjenica da su njihove pjesme proizvod suigre cijelog spektra različitih instrumenata (ima tu violina, saxofona, flauta, udaraljki, ritam mašina i čega sve ne!) čiji se zvukovi savršeno nadopunjuju i čine sasvim prirodnu cjelinu. Naravno, sve je to samo podloga odličnim tekstovima koje je, većim dijelom, napisao i izvodi Saša Antić (jedan od legendarnih TBF-ovaca), a sve je dovedeno u konačan oblik zahvaljujući braći Muratović.

Što se samih tekstova tiče, izdvojila bih “Dis’ ans’ ras’ ans’ ra” i “Krvavo ljeto“, moje favorite kao najduhovitije pjesme koje je hrvatska glazbena scena vidjela (tj. čula) još od posljednjeg albuma TBF-a. A kad smo već kod TBF-a, treba spomenuti i “Evo me doma“, nostalgičnu pjesmu o povratku studenta u rodni mu grad, za koju su mnogi prošloga ljeta pogrešno mislili da, zapravo, dolazi iz TBF radionice. Da pjesma, ipak, nije samo ‘ljetna’ potvrđuje i činjenica da se i u jesenjim i zimskim mjesecima držala na visokim pozicijama radijskih top-ljestvica.

“Reinkarnacija jednog tartufa” svakako je najorginalnija pjesma na albumu, jer spaja liriku A. B. Šimića i češki jazz u izvedbi gošće, Martine Fišerove. Nekoliko stvari na albumu su eksperimenti s instrumentalnim dionicama u kojima će, opet, do izražaje doći sva ona vojska instrumenata spomenutih na početku, koja je i ujedno najjače oružje Leut Magnetika u pohodu na onaj dio hrvatske javnosti koji još uvijek ima visoke estetske kriterije na području glazbe. Nadajmo se samo da je takvih dovoljno da prepoznaju ovaj album kao jedinstveno ostvarenje i omoguće mu dolazak na tron, gdje mu je i mjesto.

Svim neafirmiranim, kao i onim afirmiranim bendovima, ostaje izazov da pokušaju snimiti inovativniji i zanimljiviji album od “B612“, a to je, vjerujte mi, prilično težak zadatak. Dovoljno razloga za slušanje?