Prva tri albuma dobila točku na i

1983. U2 su protutnjali britanskom top-listom, navijestili rat konkurenciji albumom “War”, dok je ista ploča u SAD došla do respektabilnog 12. mjesta, što je tradicionalno podvig za izvođače s istočne strane Atlantika.

Također, Bono se oženio, The Edge razriješio svoje vjerske dvojbe. Razvratnik u bendu, Adam Clayton, uspio se sporazumjeti s kolegama koji gaje nešto asketskija uvjerenja, a Larry Mullen je sa smiješkom promatrao kako se stvar razvija. Uostalom, on je pokrenuo cijelu priču.

Nakon albuma “War” cilj je bio načiniti zbirku snimaka s koncerata, kako bi dokumentirali tu fazu karijere. Ubrzo će u njihov produkcijski tim ušetati Daniel Lanois te stari proizvođač buke i muzike za aerodrome Brian Eno.

“Under a Blood Red Sky” je kolekcija snimaka sa svjetske turneje te sadrži osam pjesama te je ponovo izdan u remasteriranom obliku. Također odnedavno je dostupan i DVD “Live at Red Rocks” s koncerta održanog 5.6.1983. u planinskim vrletima Colorada pri vremenu kada vanka izlaze samo puževi, kišne gliste i zlatne ribice željne slobode van akvarija, a čije su neke snimke poslužile za “Under a Blood Red Sky”.

Iako snimke s albuma “Under a Blood Red Sky” zvuče sasvim fino, prava stvar je ipak DVD na kojem možemo vidjeti kako se unatoč padanju sjekira s neba U2 povezuju s publikom.

“Htjeli smo lijepo vrijeme da snimimo live-album” pojašnjava Bono na DVD-u, “ali to onda ne bi bio U2”, u maniri pravog rock frontmena nije odolio poljubiti svoju sliku u ogledalu.

Poluduhovite doskočice na stranu, doista je moguće vidjeti žestoku i nepravednu borbu dublinske četvorke protiv elementarnih nepogoda: Bono koji skakuće u svojim čizmicama koje su bile moderne tada i nikad više, s plesnim pokretima koje bi Vijeće umoljenih na Plesu sa zvijezdama proglasilo šundom, s fudbalerkom kojom je inspirirao kompletnu osmu nogometnu ligu – sektor jugozapad (obratite pažnju na izblajhane pramenove)… i kada se to gleda, samo jedna stvar pada na pamet – tom čovjeku je stalo do svake osobe koja je došla na koncert i taj čovjek je te večeri zaradio svaki cent potrošen na njega.

Ostatak benda ga naravno prati u stopu, praćen neumornom ritam sekcijom i posve netipičnim herojem gitare The Edgeom. Tijekom gledanja DVD-a pri kraju se osjeti umor u glasu, grč, kriza inspiracije, ali momci tjeraju dalje kao da im život ovisi o tome. Posebno je zabavno gledati kako The Edge svira bas, a Clayton gitaru na pjesmi “40“.

“Under a Blood Red Sky” nikad nije bio smatran ‘onom’ kategorijom odabranih albuma s koncerata čije se ime izgovara sa šaptom i strahopoštovanjem, a to su: “Live at Leeds” grupe The Who, “Live Rust” Neil Younga, “It’s Too Late to Stop Now” Van Morrisona ili “Live at Fillmore East” The Allman Brothers Banda, no da je daleko od njih, pa i nije toliko.

Možda je razlog tome relativno neuvjerljiva (prebrza bi bila bolja riječ) verzija pjesme “New Year’s Day“, pomalo fušanje inače izvrsnog Claytonovog basa na “I Will Follow“, kratkoća albuma (osam pjesama u jedva 35 minuta za live-album je malo) i nereprezantativnost pjesama (nema “Out of Control”, “Seconds”, “Two Hearts Beat as One”, te uvrštenje “Party Girl“, koja jednostavno nije toliko dobra).

Bez obzira na to, imamo posla s pošteno odrađenom pločom, odsviranom i otpjevanom s mnogo srca, iako možda ne i s isto toliko inspiracije. Vrhunac albuma je svakako “Sunday Bloody Sunday” koja višestruko nadmašuje studijsku verziju s albuma “War”. Također vrijedi slično i za “11 O’Clock Tick Tock” i pomalo zaboravljenu “Gloria“.

Fanovi će ovim (re)izdanjima biti više nego zadovoljni, a u slučaju U2 to je prilično velik broj zaljubljenika u rock glazbu.